
NEKOLIKO RIJECI  O  lNJELU  I  REVIZORU
Nikolaj Vasiljevi Gogolj ide u red onih svjetskih klasika o kojima se nikad ne moe suditi i govoriti bez ostatka. Svaki pokuaj da se o njemu kae definitivan sud ispadne na kraju ili pretenciozan ili iskljuiv. Kontroverznost njegovog djela tolika je da je gotovo nemogue izvriti i neophodnu klasifikaciju i Gogolja svrstati u romantiare ili realiste, ma koliko argumenata bilo i za jedan i za drugi stav. Gogoljevo djelo pripada svim epohama i svim knjievnim pravcima kao to pripadaju sva djela neprolazne vrijednosti. Svako novo itanje Gogolja pomalo je negacija prethodnog itanja. Gogolja, je zapravo nemogue proitati. Zato emo se i mi zadrati i zaustaviti se na nekoliko rijei koje eventualno mogu posluiti kao skroman uvod u itanje injela i Revizora.
Gogolj ivi i pie svoje knjievnoi djelo u isto vrijeme kad i Pukin, Ljermontov i Bjelinski. Pukin mu ak daje sie za Revizora i sugerie mu temu Mrtvih dua. U periodu od 18301850. stvorena, su najvea djela ruskog romantizma, odnosno, poloeni su temelji svekolike ruske knjievnosti. U tom periodu Bjelinski je definitivno zasnovao i usmjerio ruska knjievnu kritiku. Gogolj je u tom razdoblju napisao Revizora, prvo istinski veliko djelo ruske komediografije. U to vrijeme pada i surova samodraka vladavina Nikolaja I. To je razdoblje u kojem se jo vjeruje da se literaturom moe mijenjati i popravljati svijet. To je doba velikih ideja u knjievnosti. Istovremeno, to je doba u kom veliki pisci umiru mladi. Oni jo u mladikom svom dobu stvaraju knjievna djela trajne vrijednosti i umiru gotovo kao mladii; Pukin u trideset osmoj, Ljermontov u dvadeset sedmoj, Bjelinski u trideset sedmoj, Gogolj u etrdeset treoj... Skroman i preskroman ljudski vijek kod svakog ponaosob i naspram toga ogromno, gigantsko kni'evno1 djelo kod  svakog ponasob.
U petrogradski i moskovski knjievni ivot, u istoriju ruske knjievnosti, Gogolj je doao iz sela Soroinci kod Mirgoroda, iz bive Poltavske ^ubernije. On svoju poltavinu, svoju Ukrajinu nikad nee zaboraviti u knjievnom smislu. Vraae joj se piui Tarasa Buljbu i Veeri na salau kod Dikanjke, pa ipak su najbolje njegove pripovijestd vezane za ivot sitnog inovnitva, iji je gorki kruac i sam kuao od 1829. do 1831. godine. Ovo nikako ne treba da znai da u pripovijetkama petrogradskog ciklusa preovladavaju autobiografski elementi. Ovaj podatak prilikom itanja Gogolja ima onoliko vrijednosti koliko mu svaki italac ponaosob da. Jednostavno, Gogolj je probao inovniki ivot i ta se injenica potvrduje kad se analizira preciznost slikanja pojedinih detalja iz tog ivota.


Takva je, na primjer, jutarnja scena odlaska inovnika na posao i njihova borba s ledenim petrogradskim vjetrom. Ovaj ledni petrogradski vjetar dakako ima svoju simboliku vrijednost i svoju funkciju u stvaranju atmosfere kojom je obavijen 'injel nesrenog Akakija Akakijevia, ali neosporno upuuje itaoca da razmilja i o nekim podacima iz Gogoljevog ivota. Pogledajmo samo dio pisma koje Gogolj pie materi 183t. godine: Kao najbolji dokaz moje uvarnosti posluie to to ja sve do sad hodam u istom onom odijelu koje sam saio po svom dolasku u Petrograd od kue .. . do ovog trenutka ne samo da nisam bio u stanju da nabavim frak, ve ak ni topao ogrta neophodan zimi. Jo je dobro to sam ja prilino navikao na mraz pa sam svu zimu pregurao u ljetnom injelu. Oigledno je da je Gogolj i sam muio svoju muku sa injelom.
Pripovijetka injel bila je prvi put objavljena u treem tomu GogQljevih sabranih djela, 1842. godine zajedno sa ostalim pripovijetkama iz petrogradskog ivota.
Sta je Gogolju posluilo kao neposredan povod da napie Sinjel'? Lini doivljaj ledenog petrogradskog jutra i sopstvene neimatine u kojoj najobiniji topli ogrta trenutno moe da se uini kao krajnji cilj i ideal, ili pak ona anegdota o siromanom inovniku koji je jedva nabavio oruje za lov na ptice na koju nas u svojim uspomenama upuuje Gogoljev savremenik Anjenkov. I pojedini elementi Gogoljevog pisma majci i neki elementi iz anegdote o inovniku koju pominje Anjenkov u nekim takama podudaraju se sa pripovijetkom injel.
Anjenkov, naime, svjedoi kako je u Gogoljevom prisustvu, negdje tridesetih godina, ispriana anegdota o siromanom inovniku koji se cijelog ivota odricao da bi kupio lovakir puku. Kad je napokon, s novom pukom poloenom na krmu laice, uplovio u finski zaliv ne bi H se doepao lovakog trofeja, inovnik se nalazio u stanju potpunog samozaborava u koje ga je dovelo osjeanje potpune i konane sree zbog novog oruja. Tako nesreni inovnik nije ni primiijetio da mu je puka pala u vodu dok se provlaio s laicom kroz evar. Gubitak oruja bio je jednak gubitku svih ideala i volje za ivotom. inovnik je pao na postelju iz koje se digao tek kad su mu kolege iz kancelarije dobrovoljnim prilozima nabavili novo oruje. inovnik se vratio u ivot ali strani gubitak nikad vie nije mogao pomenuti bez samrtnog bljedila na licu. Svi su se u drutvu, pria dalje Anjenkov, gromoglasno smijali ovoj anegdoti, koja je u osnovi imala istinit dogaaj, izuzev Gogolja koji je anegdotu sluao zamiljen i oborene glave. Sta je Gogolju prolazilo kroz glavu dok je sluao ovu traginu priicu mi danas ne moemo znati, ali je logino pretpostaviti da je pomislio i na sopstvenu borbu sa petrogradskom studeni o kojoj govori u svom pismu materi.. .
Sve ovo to smo rekli samo je mogui, pretpostavljeni, okvir za jedno itanje pripovijetke injel. To su ona, u svakom umjetnikom djelu, vidljiva mjesta u koja se probila nuna sprega pievog ivota i djela. Drugo je i drugaije vrste pitanje ko je Akakije Akakijevi?
Akakije Akakijevi inovnik je devete klase, nije dakle izraziti predstavnik najsiromanije inovnike klase, jer je bilo i mnogo siromanijih od njega. On je prije predstavnik svekolike ljudske ubogosti koja se sreta u svim klasama. To je ona ubogost i ropska psihologija koja, se u svim drutvenim sistemima javlja kao osnovna poluga vlasti i prevlasti ovje
lca nad ovjekom. Samo djelimino su u pravu oni to su, poput Cernievskog, zamjerali Gogolju zbog Akakija Akakijevia  linosti bez imalo svijesti i samosvijesti.
Danas predstavnici sovjetske knjievne kritike uzimaju Gogolja, a posebno pripovijetku injel, kao osnovu ruske socijalne literature. Grijee utoliko to je nemogue Sinjel posmatrati prevashodno u socijalnoj ravni. Pripovijetka neosporno ima elemenata socijalne knjievnosti. Meutim, njena je osnovna vrijednost u tome to u njoj susreemo Akakija Akakijevia takvog kakav jeste. On je prosto takav ovjek. To je jedan prost, sirot i ubog ovjek. Prost, sirot i ubog i svojim imenom kojem je asonanca oduzela svaki smisao i znaenje, obezliila ga i dovela do apsurda, ubog i sirot svojim likom, djelom i umom. On je ovjek lien hrabrosti, odvanosti i smisla za, duhovnu vrijednost. Na likovima kao to e Akakijevi Akakije pada teza o bazi i nadgradnji. Nema te baze koja bi Akakiju Akakijeviu i njemu slinim obezbijedila tenju ka nadgradnji. Sam Gogolj vrlo upeatljivo takvu ansu prua Akakiju Akakijeviu. Njemu je, naime, jednom u kancelariji, jo u mlaim ljetima njegovim, kad se od ovjeka mora oekivati bar ta minimalna tenja za samopotvrivanjem, ponuena mogunost da prepie neto sloenije i kao bajagi ozbiljnije. Sta je uradio Akakije Akakijevi? Glatko je odbio takvu ponudu. U kancelariji, meu inovnicima, Akakije Akakijevi slui kao predmet ala i otvorenog izrugivanja. Nije tu rije o obijesnoj mladei koja zbog odsustva vaspitanja ne potuje njegove zrele godine. Akakije Akakijevi jednostavno nema, smisla za pobunu i otpor. Samo jednom u svom ivotu on e se pobuniti, pa i tada mlako i bezvoljno rei e: Proite me se, zato me vrijeate?. U ove rijei Gogolj je ugradio jeku drugih rijei: Ja sam tvoj brat. Ove posljednje rijei koje Akakije Akakijevi nikada nije izgovorio izazvale su niz zabuna u tumaenjima pripovijetke Sinjel. Najee su upravo te rijei sluile kao osnova sociolokog pristupa ovom djelu. Rekli smo ve da Akakije Akakijevi ne simbolizuje ni jednu socijalnu kategoriju. On je predstavnik jednog tipa ljudi koji slue s ljubavlju. Evidentna je svaksiko Gogoljeva suut sa Akakijem Akakijeviem pa ak i saaljenje. No unato tomu skloniji smo da vjerujemo da se u Sinjelu Gogolj daleko vie obraunavao sa jednim tipom ljudi negoli sa socijalnim stanjem. Takoe nam se ini da je kraj prie o inovniku, koji je izgubio jedva steenl injel i nadoknadio ga tek poslije smrti, otimajui kao vampir injel od znaajnog lica tek u onom ivotu, mnogo vie ironian nego li osvetniki kako su mnogi tumai Gogoljevi mislili, ili pak religiozan kako su mislili drugi.
REVIZOR
Svoj neponovljivi smisao za humor i ironiju Gogolj je najsnanije ispoljio u komediji Revizor. Kao i za Mrtve due, i za ovo djelo sie mu je sugerisao Pukin. Dramski okvir krajnje je jednostavan: u zabitu rusku varo treba a stigne revizor. Duhovi su se uzbudili. Svako ima putera na glavi, svako zbog neega strepi, svako bi zbog neega trebalo da podmi
uje stranog inspektora. Oni najmoniji najvie strepe jer su najoagovorniji za situaciju u varoi. Ali, ovo nije knjiga o mitu i korupciji kako bi se u jedan mah moglo pomisliti. Mito je ovdje, kako kae jedan Gogoljev kritiar, samo detalj jedne opte slike. Ono to ini sutinu Revizora jeste strah. Strani strah koji je ugraen u sutinu hijerarhijske vertikaje. Sam Gogolj insistirao je na strahu kao na osnovnom osjeanju u komediji. U svom Predupreenju za one koji bi eljeli da igraju Revizora kako treba Gogolj kae: Oko revizora iri se strah i nade svih aktera. Kod jednih je nada u izbavljenje od loih gradonaelnika i lopua svake vrste. Kod drugih panini strah zbog tog to su velikodostojnici i prvi ljudi u strahu. Kod ostalih pak, koji na sve stvari ovog svijeta gledaju mirno, akajui nos  radoznalost koja nije bez nekakve tajne bojazni to' e na kraju vidjeti lice koje je priinilo toliko briga i koje bi sigurno i neizostavno moralo biti prilino neobino i zanimljivo.1
Moe da zazvui pomalo paradoksalno tvrdnja da je u osnovi jedne komeije strah koji bi svakako vie prinadleao tragediji. No, to se dulje i palfivije oita. Revizor, mi bivamo sve uvjerljiviji da je rije o drutvenoj komediji koja ima tragian okvir. Dovoljno je pogledati samo duhovnu ravan u kojoj se kreu lica ove komedije. Treba pogledati interesovanja i smisao njihovih ivota. Gradonaelnik je koncentrisan prevashodno na ono to pliva u rukama. Imajui u rukama neogranienu vlast u svojoj varoici, on sanja da ta vlast postane jo vea. Mogunost da u svoje mree ulovi mladog revizora doslovno ga izbezumljuje i ukida svaku pretpostavku da do izraaja doe njegov veoma iznijansirani realizam. On pliva u svakodnevnoj otimaini. On vlada primajui mito i sanjajui jedino o tom da mito bude jo vee, da njegov upliv u drutveni ivot bude jo vei. On je pred malim velik a pred velikim malen. Jedino strah pred viom instancom vlasti ne dozvoljava mu da se do kraja razmae. On pripada onom soju ljudi kojima, se savjest ne javlja ba tako esto. Pored sopstvene savjesti on bi mogao trista godina einiti nedjela i nikad se ne upitati da li ono to njemu prija nekome drugome, moda, ne smeta. Kako se onda moglo dogoditi da se takva vidra upeca na lanog revizora? Vrlo lako i logiki nuno. Razapet izmeu elje da proiri sopstvenu vlast u varoi i straha od vie vlasti iz centra, on neminovno upada u stupicu koju mu postavlja njegova sopstvena psihologija. Staino u potrazi za plijenom on se na lanog revizora upecao kao gladna pastrmka na trokuku. Gradonaelnik u revizoru tfidi mogunost za sebe. Korumpirati revizora to znai proiriti polje sopstvene moi i, to je najvanije, zatiti se odozgo. Izgarajui od prevelike elje on biva preveslan  nadlukavio je samoga sebe. Love a ulovljeni, kako bi rekao pjesnik.
U komediji Revizor izuzetno je znaajan lik mladog Hljestakova  revizora  mada se ne bi moglo rei da je on izrazito glavni lik. Prije bi se reklo da se on, u dramskom smislu, javlja u funkciji lajtmotiva. Sam Gogolj posebno naglaava sloenost njegove linosti. Hljestakov nije, kako bi se moglo pomisliti, jednostavno laov i varalica. On lae  to je tano. Samo, on vjeruje u ono to lae. On od ljudi uzima novaca ali bez svijesti o moralnoj vrijednosti sopstvenog ina. Hljestakov nije, kako kae Gogolj,
1 N.  V.   Gogolj:   Sobranije   soinjenii, IV, Predupreenje za one koji bi eljeli da igraju Revizora kako treba, str. 375, Moskva,  1959.
obina nitarija, i bie l.ieno izvjesne plemenitosti. On jednostavno nema potpune i jasne svijesti o svom biu. On je dio i rezultat drutva i drutvenih odnosa kojim pripada. U trenutku kad se javlja kao akciona poIuga komedije, njemu je novac avolski potreban. Ni jednog trenutka Hljestakov ne sumnja da e taj novac jednog dana vratitd. On se pita zato mu ljudi daju novac, ali pri tom nije ba naroito raspoloen da doe do pravog odgovora. Moda mu Ijudi daju novac samo zato to su po svojoj prirodi dobridne. Jednom rijei: naao se u dobrom i veselom drutvu. On se odjednom zaljubljuje u majku i erku ni najmanje ne sumnjajui da moe usreiti i jednu i drugu. Hljestakov nije do kraja svjestan ni sopstvenog znaaja u trenutku dok traje komedija. On se kao i veina mladih ljudi u njegovom vremenu naao bez jasnog drutvenog i moraJnog cilja.
Jo bi valjalo izdvojiti dvojicu aldija i spletkara  Bobinskog i Dobinskog. I dandanas svako nae mjesto ima svog Bobinskog i Dobinskog. Oni su ono to je u naem narodu tako duhovito imenovano kao Radio Mileva.
Valjalo bi na kraju rei nekoliko rijei o Gogolju komediografu. Ljubav prema pozorinom izrazu Gogolj e batinio u roditeljskom domu. Njegov otac pisao je dramska djela i u privatnim predstavama, koje su u to doba u Rusij u boljim kuama bile u modi, on je igrao glavne uloge. U talenat svog oca Gogolj nije sumnjao. Nakon svog dolaska u Petograd, on trai od majke da mu poalje oeve dramske tekstove ne bi li neke od njih uspio postaviti na scenu. U tom trenutku sin vjerovatno nije znao da e ostvariti ono to je njegov otac sigurno elio  da postane utemeljiva komedije u ruskoj knjievnosti.
Komediia Revizor prvi put je postavljena na scenu 1836. godine i odmah se oko nje, kao to to uvijek biva kad su u pitanju istinska umjetnika djela, podigla strana praina. Predstavi je prisustvovao i sam car Nikolaj i pri tom se od srca smijao sigurno nesvjestan da se smdje neemu ega je i sam pomalo ili podosta tvorac. Miljenja su bila podijeljena. Konzervativni nosioci vlasti etiketirali su Gogolja stranom etiketom  proglasili su ga narodnim neprijateljem broj jedan. Napredne drutvene i kulturne snage vidjele su u pojavi Revizora nagovjetaj pozitivnih promjena. Jedni su hvalili a drugi osporavali i drutvenu i estetsku vrijednost Revizora. Mali broj odabranih shvatao je znaaj gigantskog Gogoljevog koraka za cjelokupnu rusku knjievnost, a posebno komediografiju koja, se kretala u ustajalim vodama vodvilja pisanog po uzoru na jeftine francuske komade. Revizorom Gogolj je uinio prvi korak od jednoinke prema drami.
U datom vremenu Revizor je bio potpuna novina. Gogolj se svjesno liio ljubavnog zapleta iako su mu neki manje daroviti a naklonjeni prijatelji uporno savjetovaJila se ne odrie tako primamljive mogunosti. Ni kraj komedije, koji je psiholoki neoborivo utemeljen, veina nije mogla da shvati. Optuivali su Gogolja da mu je djelo nedovreno, a, u stvari, on je intuitivno osjeao zakonitosti i puteve moderne drame. Ni igra glumaca nije ispunila Gogoljeva, oekivanja. Jednom rijei sve je ispalo kako ne treba i za samog Gogolja Revizor je bio ona gorka aa koju svaki pisac bar jednom u ivotu mora da ispije. Sa,mo, za Gogolja je to bila jedna od najgrih aa u ivotu. On je poslije Revizora bukvalno
pobjegao u inostranstvo  ocajan i gnjevan. Koliko je samo snage, zdravia, ivaca i pameti morao potroiti na glupost sredine u kojoj je ivio. Upitajmo se na kraju za koliko bi tomova njegovo djelo bilo deblje da nije vjene gluposti. Bez nje ono, moda, ne bi ni postojalo.
Sarajevo, avgusta 1982.
Todor DUTINA
R E V I Z O R
komedija u pet inova
NE TREBA GRDITI OGLEDALO AKO JE
LICE RUNO
Narodna poslovica
L I C  A
Anton Antonovi SkvoznjikDvuhmanovski, naelnik grada
Ana Andrejevnu, njegova ena
Marija Antoriovna. njegova ki
Luka Luki Hlopov, kolski nazornik
Njegova ena
Amos Fjodorovi LjapkirtTjapkin. sudija Artemije Filipovi Zemljanika, staratelj sirotita Ivan Kuzmi pekin, potar
Petar Ivanovi Dopinski
J         varoske spaniie
Petar Ivanovic BopINski       J
Ivan Aleksandrovi Hljestakov, inovik iz Petrovgrada
Osip, njegov momak
Hristijun Ivanovi Hibner, sreski ljekar
Fjodor Andrejevi Ljuljukov,       "V           penzionisani inovnici
Ivan Lazarevi Rustakovski,           V         ugledne linosti
Stcpan Ivanovi Koropkin.            J           u varoi
Stepan Ili Vhovertov, policijski pisar
Svistunov,        ~
PugoviIN,                 policajci
erimorda,   J
Abdulin, trgovac
Fevrona Petrovna Poljepkina, bravarka
Podofieirova ena
Mika, naelnikov momak
Kafanski momak
Gosti i goe, trgovci, gradani, molioci
KARAKTERI I KOSTIMI
Napomena gospodi glumoima
Naelnik, ve ostario u slutai d, na svoj nin, dosta pametan. Mada prima mito, ipak je prdstojan, dosta ozbiljan; pomalo oak mudrija; govori ni glasno ni tiho, ni mnogo, ni malo. Svaka mu je riie znaajna. Crte mjegova lica su gnube i tvrde, kao u svakog ovjeka koji je teku slubu poeo od najniiih inova. Prelaz iz straha u radost, iz poniiznosti u gordost u njega je dosta brz kao u oovjeka sa grubo razvdjenim sklonostima due. Odjeven je, kao i obino, u mundiru s petljicama za zakopavanje i dugaokim dzmama sa mamiuzama. Kosa mu ie osdana i prosijjeda.
Ana Andrejevna, njegova ena, pnovincdjska koketa, dosta mlada, vaspdtana dijelom na nomandma i albumima, a dijelom brigama o svojoj sobi za ostavu i djevojakoj sobi. Veoma je radozhala i prigodom ispoljava sujeitu. Ponekad uzme vlast nad muem samo stoga to ovaj ne zna ta da joj odgovori; ali ta vlast prostdre se samo na sitndce i sastoji se od prijekora i podsmijeha. Dok traje komad, etiri puta se presvlai u razne haljine.
Hljestakov, mladd od dvadaset i tri godine, tanak i mrav, pomalo priglup i, kako se kae, ez jedne daske u glavd; jedan od onih ljudi koje u kancelarijama nazdvaju praznoglavcima. Govori i radi bez ikakvog razmiljanja. On ndje u stanju da zadri stalrau panju na bilo kojoj misli. Govor mu je isprekidan, i rijei iz njegovih usta lete sasvim neoekdvano. Ukoliko glumac koji bude igrao ovu ulogu pokae vie prostodunosti i jednostavnosti, utoliko e je bolje odigrati. Odjeven po modi.
Osip, sluga, takav je kakve su obino sluge u neto starijim goddnama. Govori ozbiljno, gleda malo nadole, irnudrija je i kad je niasamo voM da ita lekoije svome gospoddnu. Glas mu je skoro uvijek ujednaen, u razgovoru sa gospodinom, dobija surov, naprasit i donekle ak d grub izraz. Pametndji je od isvog gospodina, i otuda,se bre dosjea, aM ne voli mnogo da govord d vara ga utei. Njegov kostirn je siv ili plavi iznoeni redengot.
Bopinski i Dopinski, obojioa onii, omaleni, vrlo radozniali; neobino Me jedan ina drugog: obojdca dmaju trbudee, obojdea govore brzo i neobiono mnogo se slue gestovima i rukama. Dopdmski ie malo vdd d ozbiljnirjd nego Bopinstoi, aJli je Bopinski odredtdji i dvljd nego Dopinsfei.
LjapkinTjapkin, sudija, ovjek kojd je proeitao petest knjiga, d otuda malo slobodouman. Veliki je ljubitelj dosjetaka d stoga svakoj svojoj rdjeed pridaje vanost. Glumac koji ga igra mora na svom licu uviiek zadravati znaajan izraz. Govord u basu sa razvlaenjem, kranjem d mrkanijem, kao stard'nskd sat koid prvo itd i posMje tek dzbija.
Zemljanika, staratelj sirotdta, vrlo debeo, trom d nespretan ovjek, aM pri svem tom podmukMca i varaMca. Vrlo usluan d uurbam.
Potar, eovjek do nadvnosti proistoduan. Ostale uloge ne dziskuju naroita tumaenja. Njdhovi originaM nalaze se sfcoro uvijek pred odima.
Gospoda glumcd treba naroito da obrate panju na posljednju scenu. Posljednja izgovorena rdie treba da izvri elastican potres mia sve odjednom, iznenada. Cdjela girupa treba za tren oka da izmijend stanje u kome se nalazd. Zvuk zaprepaenja treba da se ofane iz usta svih enkinja istovremeno kao dz jedndh grudi. Ako se o tim prdmjedbama ne bude vodilo rauna, inoe izostati sav efekat.
PRVI IN
Soba u nalelnikovoj kui
, PRVA POJAVA
Naelnik, staratelj sirotita, kolski nadzornik,  sudija, policijski pisar, Ijekar i dva policajca.
Naelnik: Pozvao sam vas, gospodo, da vam saoptim vrlo neprijatnu vijest: dolazi nam revizor.
Amos Fjodorovi: Sta, revizor?
Artemije Filipovi: Sta, revizor?
Naelnik: Revdzor iz Petrograda, itnkagndjto. I jo s tajnom naredbom.
Amos Fjodorovi: Eto td sad!
Artemije Filipovi: BdM smo bez brdge, a sad eto!
Luka Luki: Gospode Boe, pa jo d s tajnom naredbom.
Naelnik: A ja fcao da sam predosjeao: moas sam svu no sanjao dva neobina pacova. Bogami, takvih ndisam ndkad vdidio: crnd d neprdrodno veliikd! DoM, ponjuiM d  otiM. Prooitaou vam, evo, pismo koje sam dobio od Andreja Ivanovi6a mdhova kojeg vi, Artemije FdMioovdcu, poznajete. Eto ta on pie: Dragi prijatelju, kume d ddrotvore mrmlja poluglasno, prelijeui brzo oima... i da ti javim. A, evo: Hitam izmeu ostalog da ti javim, da je stigao inovndk s naredbom da pregleda cijelu guberaiju a naroito na srez znaajno die prst uvis. Doznao sam to od najpouzdanijih Ijudi, mada se on predstavlja kao prdvatno Mce. Pioto znam da i iti, kao i svakd drugi, ima svojih greaka,  jer si ovjek pametan i nerado
proputa ono to td samo padne aka... zastavd nita, ovdje smo svi svojii.. . to to savjetujem da bude na oprezi, jer moe sttii svaikog asa, ako ve nije stigao i ne ivi negdje imkognito '... Jue .... E, sad ve dolaze porodiene stvari: sestra Ana Kirilovna dola nam je s muem; Ivan KArilovic jako se ugojio i jednaiko svira na vdoiind... i tako dalje, i
tako dalje. Eto ta je!
Amos Fjodorovic: Da stvar je.. . neobiona, prosto neo
biena. Tu ima neki avo.
Luka  LukiZ: Zato,  Antone  Antonovlu,   otkud to?   to
nam dolazi revizor?
Naelnik: to? Oevtidno, sudbina! Uzdahnuvi Dosad su, hvala Bogu, odlazili u druge gradove; sad je doao red i ma
na.
Amos Fjodorovi: Ja mtisMm, Antone Amtonovicu, da e fcu biti meki tanani i vie poMtieki razlog. Evo to e to biti: Rusija... da... hoee u rat, i misrmsterija, eto vid'te, poslala dnovnika da dozna, nema li gdje izdaje.
Naelnik: Ma kud odoste! I jo pametan ovjek! Izdajau sreskoj varoi! Kao da je na granici! A ono, moe jurita. odavde i tri goddine, nee doi ni do kaikve drave.
Amos Fjodorovi: Ne, ja u vam reci. Vi to ne ... vi ne ... Ima vlast svoje tanane planove; ndta to to je daleko, opet ona sve doznaje.
Naelnik: Doznavala ona ili ne doznavala, ali ja sam vas, gospodo, uipozorio. Pazite ja sam u svome nadletvu ve izdao nareenja, pa i varna to savjetujem. Naroito vama, Artemije Filipoviu! Bez sumnje da e revizor prije svega da pregleda sirotite koje je vama povjereno. I stoga se postarajte da sve bude u redu: kape da budu dste i bolesnici da ne lie na kovae kao to idu obino, po domaem.
Artemije Filipovi: Ma to jo nije nita! Kape im, ovaj, moemo, metnuti i iste.
Naelnik: Da. A isto tako iznad svakog kreveta da se napie na latdmskom ili na nekom drugom jeziku... to je, Hristijane Ivanoviu, ve u vaem djelokrugu  svaka bolest: kad se ko razbolio, kog dana i datuma . . . Ne valja to to vam bolesnici pue takd jak duvan da mora kijati kad god ue unutra. A i bolje bd bilo da ih je manje; ovako ce odmah pripisati ravom nadzoru ili nevjetind ljekara.
Artemije Filipovi: O, to se tie lijeenja, ja i Hristijan Ivanovd ve smo se postarali: to bMe prirodi, tim bolje  skupe hjekove i ne dajemo. Jer prost ovjek: ako je za umiranje, umrijee i onako; ako je za ozdravljenje, ozdravie i onaiko. A d Hristijanu Ivanoviu bilo bi teko da se sporazumijeva s njdima  on ne zna nd rijed ruski.
Hristijan Ivanovi: izgovara neto, malo nalik na glas I, a malo na E.
Naelnik: Viama bih, Amose Fjodorovicu, isto tako preporuiio da obratite panju na sreski sud. Tamo u predsoblju, kud obino dolaze parndari, vai sluitelji zapatili su guske sa gudima koji se iednaiko rnotaju oko nogu. Ono je, dabome, pohvalno da se ovjek bavi domadnstvom, pa zato se d posiuiitelji ne bi bavili; samo, znate, nezgodno je na tom mjestu... Htio sam vam to i prije red, ali sam sve nekako zaboravljao.
Amos Fiodorovi: Pa ja u ve narediti da se danias sve domesu u 'kuhinju i pofcolju. Ako hoete, doate na ruak.
Naelnik: Osaim toga, runo je i to to se u samoj sudnici sue svakojake krpe d to se naid samim ormarom sa aktdma nalazi lovakd korba. Ja .znam, vi volite lov, ali ipak bilo bi bolje da ga za neko vrijeme skl'onite, a posiije, kad revizor proe, opet ga, ako hoete, moete objesitd. Tako isto i va lan suda... on je, dabome, ovjek od zmanja, aM tajko zaudara na rakiiju kao da je toga trenutka izdao iz pecare  to isto tako nije lijepo. To sam vam odavno htio rei, ali zbog neeg, ne sjeam se vie zbog oega, zaboravio sam. Ima tome Mjeka, lafeo je tano to on veM da mu je to prirodan zadah: moete miu red da jede crna iM bijela luka, iM neto drugo. U tome mu, razndm medikamentima, moe pomoi i Hristiiam Ivanovic.
Hristijan Ivanovi: izgovori isti glas.
Amos Fjodorovii. Ne, to se iz mjega vie ve me moe istjerati: oh veM da ga je dadilja pozlijedila kad je bio maM, i da od tada zaudara pomalo na votkiu.
Naelnik: Ma ja sam vam to^^611!10 samo onako. A to se tie unutranjeg rasporeda i onoga to Andrej Ivamovi u pismu naziva grekama, o tome vam ja mdta me mogu rei. A i smiieno je o tome govoriti: nema ovjeka bez bilo kakvih greaka. To je sam Bog uredio, i volterijianci uzalud govore protiv toga.
Amos Fjodorovi: A ta vd, Antone Antomoviou, nazivate greSkama? Izmeu greaka i greaka ima razldke. Ja govorim svima otvoreno da priimam mito, ali kakvo indito? Lovake kuie. A to je neto sasvim drugo.
Naelnik: BdM fcudi dM neto drugo  ipak je mito. Amos Fjodorovi: Ne, Aiutone Antonovicu. Nego, na priimrjer, afco neija bunda staje pet statima rubalja, i enin al... Naelnik: E pa ta, afco vi luzimate mito samo u lovakim buoiima? Zato vi ne vjeruijete u Boga; ndkad ne idete u ofkvu; a ja sam bar u vjerd vrst i svake nedjelje idem u crkvu. A vi. . . O, znam ja vas: kad ponete govoriti o stvaranju svijeta, ovjefcu se prosto kosa die na glavd.
Amos Fjodorovi: Do toga sam doao sam, svojom pameu. Naelnik: Pa, ponekad je gore imati mnogo pameti nego je uopte nemati. Uosibalom, ja sam sreski sud pomenuo tek onako; a istliruu red, teko da e iko ikad zavdirdtd tamo: to je takvo mjesto na koje se moe poavidjetd, sam Bog ga uva. A vi Luka Lukiau, fcao fcolskd nadzomik treba da se postarate naroito o nastavmdeima. Oni su; naravno, Ijiudi ueni i vaspitavali susepo raznim kolaima, ali imaju vrlo udnovate navifce bez kojihirazumdijese, oni,kaoueniljudinemogubiti. Jedan od njih, na primjer, onaj bucmasti... ne sjeam se kako se zove, ne moe a da ne nadni grimasiu kad se popne na katedru. Evo ovafco pravi grimasu, zaitim, s rukom ispod mane, pone gladiti bradu. Razumije se, to jo nita ne znai ako on iskrene Mce pred akom: moda je to tako i potrebno, ja o tome ne mogu suditi; ali i samd pomdsMte, ako se on tako iskrivi pred nekdm drugiim, to moe biti vrlo ravo: gospoddn revdzor iM neko drugi moe pomisliti da se to odnosi na njega. A avo bi ga znao ta sve moe izaci iz toga.
Luka Luki: Pa ta, zapravo, da raddim s njdm? Govorio sam mu ve mekoMko puta. Eto prije nekoMko dana, kad je starjeina plemstva navratdo u kolu, on je tafco iskiivio Mce kako ga jo ndikad ndsam vddio. On je to uradio iz prostodunosti, a ja dobio ukor: Zato se omiiadind uMvaju siobodoumne
misM?
Naelnik: Isto to moram vam rei i o nastavniku istorije. To je uena glava, vddi se, i znanja je nafcupdo rnnogo, samo to predaje tafco vatreoo da se sasviim zabomvi. Jednom sam
ga skiao: dok je govordo o Asircdma d VavdikMicima jo i kojefcako, a kad je doao do Aleksaindra Makedonskog, ne mogu vam red ta bd od oovjeka. PoimdsMo sam, bogami, da se zapaldla kua: strao je s ifcatedre i iz sve snage itresouo stoMcom o pod. Ono, razumije se, Alelbsandar Makedonskd je heroj,' ali to lomiti stoMce? To je teta za dravnu fcaisu!
Luka Lukii: Da, vatren je. To sam miu ve nekoMko puta govorio... AOJI veli: Kako vam drago, ald ne aMm ni ivot bad je u ipdtanju nauka.
Naelnik: Da, takav je nedokuivi zakon sudbine: pametan oovjek iM je pijanica iM tako krivd Mce da se prekrsti pa da bjed.
Luka Lukir Ne dao vam Bog da sluite u prosvjetmoi struci. Svaega se plad. Svako bi da se mijea, svako hoe da pokae da je i on parnetam ovjek.
Naelnik: Sve to jo ne bi Ibilo nita, laM prokleto inkognito! Iznenada zavdrd: A, tu ste, golufodi! A fco je, veM, ovdje sudija?  LjapkinTjapkin.  Pa dajte ovamo LjapkinaTjapkina. A ko je staratelj sirotita?  Zemljakinja.  Dajte ovamo Zemljakinju! Eto ta je zlo!
DRUGA POJAVA
Predanji i potar
Potar: Objasnite md, gospodo, ta je, kakav nam inovnik dolazi?
Naelnik: Zar vi niste uli?
Potar: uo sam od Petra Ivanovioa Bopinskog.  Maloas je bio kod mene u poti.
Naelnik: Pa ta vi mislite o tome?
Potar: ta miislini? Bie rata s Turcima.
Amos Fjodorovi: Iz usta ste mi izvukli. I ja sam to mislio.
Naelnik: Da, obojica ste pogodili kao muva u surutku!
Potar. Zaista, rat s Turcima. Sve je to francusko masio.
Naelnik: Ma kakav rat s Turcdma! Nama e biti zlo, a ne Turoima. To se zna: ja imam pismo.
Potar: E, ako je tako, onda nee biti rata s Turcima.
Naelnik: No, pa kako ste onako, Ivane Kuzimicu?
Potar: Ta ta ja? Kako ste vi, Antone Antonoviu?
Naelnik: Ta ta ja? Ja se ne plaim, samo onaiko, pomalo. .. Trgovci i drugi graani mi zadaju bnige. Priaju da ih papreno stajem, a ja, hvala Bogu, aiko sam od koga i uzeo, uinio sam to bez ikakve pizme. Ja ak mislim uzima ga pod ruku i odvodi u stranu, ja ak mislim da me nije neko potkazao. Zato bi nam inae dolazio revizor. ujte, Ivane Kuzmiu, ne biste li vi, radd nas svdju, svaiko pismo koje vam dolazi i odlazi poitom, onako, znate malice otpeaitili i proitali da vidite nema li u n^emu kakve dostave iii pnoste prepiske. Ako nema, moete opet zapeatiti; uostalom, moe se pismo predati i tako, otpeaeno.
Potar: Znam, aiam . . . Nemojte me tome uiti, ja to inim ne toliko iz opreznositi ve vie iz radoznalosti: strano volim da ujem ta je novo u svijetu. Rei u vam da je to vrlo zanimljijvo oitanje! Poneko pismo proita s uivanjem: opisuju se tako razni dogaaji... a pouka kakva je... Bolje nego u Moskovskim vjedomostima!
Naelnik: No, pa recite, ndiste li nali to o kakvom inovniku iz Petrograda?
Potar: Ne, o petrogradskom nema ndta, a o kostromskim i saratovskim govori se mnogo. Zao mi je, ipak, to vd ne i
tate pisma: ima divnih mjesta. Tako, nedavno, neki porunik pie svome priijatelju i opisao je bal najaljivije ... vrio, vrlo lijepo: Zivim ti, veld, kao u raju: gospodca mnogo, muzdka svira, konjikd zastavnik igra .. . S velikdm, velikim arom ga je opisao. Ja sam to pismo hotimdno zadrao. Da vam proitam, ako hoete?
Naelnik: Ma nije mi sad do toga. Dakle, molim vas, Ivane Kuzmicu, ako vam sluajno padne aka kakva alba ili dostava, zadrite je bez ikakva ustezanja.
Potar: S velikim zadovoljstvom.
Amos Fjoorovi: Pazite jedanput ete nadrljati zbog taga.
Potar: Ah, Boe!
Naelnik: Nita, ndta. Druga je stvar kad biste vi neto od toga iznijeli na javnost, a ovo je naa unutranja stvar.
Amos Fjodorovi: Da, zamijesilo se neto ravo! A ja, pravo da vam kaem, poao k vama Antone Antonoviu, s namjerom da vam ponudim jednog psa. Roena sestra je onog pseta koje vi poznajete. Svakako ste uli da su eptovic i Varhovinsiki poveld pamdcu, i sad divota za mene: lovim zeeve na imanju i jednog i idrugog.
Naelnik: Nije mi, dragoviu moj, sad do vaih zeeva: sve mi je prokleto inkogndto u glavi. Samo oeka da ti se otvore vrata d  najedanput...
TREA POJAVA
Preanji, Dopinski i Bopinski, obojica ulaze zadihani.
Bopinski: Neobian dogaaj.
Dopinski: Neoekivana vijest.
Svi: Sta, ta je?
Dopinski: Nepredvien  sluaj:  ulazimo  u  gostionicu . ..
Bopinski preikida ga: UlESimo u gostionicu ja i Petar Ivanovic...
Dopinski prekida ga.* E, dozvolite, Petre Ivanovibu, ja u ispriati.
Bopinski: E ne, dozvolite ja ... dozvolite, dozvolite ... ta vi i ne umijete priati tako kao .. .
u
Dopinski: A vi ete se splestd i neete se sjetdti svega.
Bopinski: Sjetiou se, bogami u se sjetiti. Ma nemojte smetati, dozvolite da ja ispriam, nemojte mi smetati! Reeite, gospodo, niolim vas, da Petar Ivanovd ne smeta.
Naelnik': Ma govordte, zaboga, ta je! Sav sam se ve ohladio. Sjedite, gospodo, uzmite stolice! Petre Ivanoviu, evo vam stolica! Svi sjedaju oko dva Petra Ivanovia No, ta, je, ta je?
Bopinski: Dozvoliite, dozvolite, ja u sve po redu. im sam imao sreu da odem od vas, posliie onoga kad ste se izvoIjeli uznemirdti zbog prdmljenog pisma, da  odmah sam potroao . . . ali molim vas, Petre Ivanovieu, ne prekidajte me! Pa ja isve znam, sve, sve.  Dakle ja, izvolite vidjeti, potrim Koropkinu. Ne zatekavi Koropkina kod kue, svratim kod Rastakovskog, i ne zatekavi Rastakovskog, svratim kod Ivana Kuzmia da mu javiim novost koju ste vi dobili, i idui otuda, sretnem Petra Ivanovica...
Dopinski prekida ga: Kod daare u kojoj  se prodaju
piroke.
Bopinski: Kod daare u kojoj se prodaju piroke. Da, susrevi Petra Ivanovica, j.a mu kaem: Jeste H ouli vijest koju je dobio Anton Antonoivic iz vjerodostojnog pisma? A Petar Ivanovi je ve bio ouo o tome od vae kljuarke Avdotje koju su, ne znam zbog ega, bild poslali do Fdlipa Antonovia Poeujeva.
Dopinski prekida ga: Da donese burence za franousku
rakiju.     
Bopinski otklanjajui njegove ruke: Da donese burence za franousku rakiju. I poemo vam ja i Petar Ivanovi k Poeoujevu ... Ama vi, Petre Ivanoviu ... ovaj ... ne prekidajte me, molim vas, ne prekidajte me!... Poosmo k Poeujevu, i uaput kae Petar Ivanovic: Da svratimo, veli, u kafanu. Prazan mi je stomak... odjutros ndsam nita okusio, pa mi se sve trese u stomaku . .. to jest u stomaku Petra Ivanovioa... A u gostionicu su, veli, ba sad donijeli svjee ribe, pa emo se malo zaloiti. Tek to uosmo u gostionicu, kad odjednom jedan mlad ovjek ...
Dopinski prekida ga: Lijepe spoljanjosti, u civilnom odijelu...
Bopinski: Lijepe spoljanjosti, u civilnom odiijelu, hoda tako po sobd, na licu mu neko razmiljanje, fizionomdia ... po
naanje, i ovdie vrti rukom oko ela mnogo, mnogo svega. Ja kao da sam predosjeao pa kaem Petru Ivanovicu: Ovdje neto nije bez uzroka. Da. A Petar Ivanovic je ve bio dao znak prstom i pozvao kafediju, kafediju Vlasa  ena mu se prodila prije tii nedjelje, i diiete je tako ivahno, drae kafanu isto kao i otac. Pozvavi Vlasa.Petar Ivanovic ga tiho zapdta: Ko je, veli, taj mladi oovjeik? A Vlas mu na to odgovori: To je, veli.. . Ah, ne prekidajte me, Petre Ivanoviou, molim vas ne prekidaj te. Vi ne moete ispriati, bogami ne moete dspriati! Vi uljetate; znam, imate jedan upalj zub u ustdma. .. To je, veM, mlad ovjek, inovnik, ovaj, koji dolazi iz Petrograda, zove se, veli, Ivan Aleksandrovi Hljestakov i putuje, veld, u Saratovsku guberniju i, veli, ponaa se vrlo udnovato: ve dvije nedjelje je ovdje, iz kafane ne odlazi, sve uzima na dug i ne plaa ni kopejke. im mi je to rekao, a mene kao da neto odozgo urazumi. E!  rekoh Petru Ivanoviu...
Dopinski: Ne, Petre Ivanovieu, ja sam rekao:  E!
Bopinski: Prvo ste vi rekli, a poslije sam i ja rekao: E! reikosmo ja i Petar Ivanovd. A zato on sjedi ovdje kad putuje u Saratovsku guberniju?  Da. Pa to je taj inovnik.
Naelnik: Ko, kakav oinovnik?
Bopinski: Pa inovnik o kojem ste izvoljeli dobiti vijest  revizor.
Naelnik uplaeno: Sta vi to, Bog s vama, nije to on.
Dopinski: On je! Niti plaa, niti odlazi. Ko bi mogao biti ako ne on? I putni list glasi za Saratov.
Bopinski: On je, bogami, on... Tako je motrio: sve je viddo. Vidio je da smo ja i Petar Ivanovic jeli ribe, vie zbog toga to je Petru Ivanoviu onako kralo u stoinaku... da. Cak nam je i u tanjire zagledao. Koa mi se najeila od straha.
Naelnik: Gospode, smiluj nam se grenima! Pa gdje on tamo stariuje.
Dopinski: U broju pet, ispod stepenica.
Bopinski: U onoj istoj soibLu kojoj su se prole godine potukli oficiri koji su prolazili oviida.
Naelnik: A je l' odavno ovdje?
Dopinski: Pa ve dvije nedjelje. Stigao je na svetog Vasilija Egipanina.
Naelnik: Dvije nedjelje! U straniu Goapode Boe! Pomozite, sveti ugodnici! Za te dvije nedjelje iibana je ena je
dnog podoficira! Zatvorendoima se nije izdavalo sljedovanje. Po ulicama svinjac, neistoa. Bruika i sramota! Hvata se za glavu. Artemiie Filipovi: ta mislite, Antone Antonoviu, da li svi zajedno da idemo u gostdomicu?
Amos Fjodorovi: Ne, ne! Naprdjed treba pustiti poglavara, svetenstvo i trgovce; evo u knjdzi Dejamija Jovana Masoma ...
Naelnik: Ne, ne; pustite vi to meni samom. Bilo je u mom dvotu tekdh dana, pa sam sreno prolazio; jo sam i pohvale dobijao. Valjda e mi i sad Bog pomod. Obraajui se Bopinskom Vi velite da je mla ovek?
Bopinski: Mlad, neto vie od dvadeset tri ili etiri go^
ine.
Naelnik.' Tim bolie; mladog je lake pronjuiti. Nesrea je kad je star avo, a u mladoga je  to na umu to na drumu. Vi, gospodo, spremajte se svakd u svom djelokrugu, a ja u otiei sam, ili evo makar s Petrom Ivanoviem, privatno, etnje radi, da se raspitam da putnici ne trpe kakve nezgode. Ej, Svistunove!
Svistunov: ta zapovajedate?
Naelnik: Odmiah idi po pisara; ni ne, ti si mi potreban. Reci tamo nekom da mi to bre pozove pisara, pa doi ovamo.
Policajac tri urno.
Artemije FilipoviZ: Hajd'mo, hajd'mo, Amose Fjodoroviu. Zaista se tmoe desiti nesrea.
Amos Fjodorovic: Ma ega vi dmate da se bojdte? Metnete bolesnicima iste kape na glavu, i gotov pos'o.
Artemije Filipovi: Kakve kape! Nareeno je da se bolesnicima daje orba od ovsa, a kod mene po svim hodnicima tako zaudara na kupus da ovjek mora nos da zapui.
Amos Fjodorovi. Sto se toga tie, ja sam miran. U stvari, ko e svraati u Sreski sud? A ako i pogleda u kakvu hartiju, nee mu se militi ni da ivd. Ja evo ve petnaest godina sjedim u sudijskoi stolici, pa opet, kako se udubim u kakav akt,  eh, samo odmahnem rukom. Sam Solomon ne moe razaznati ta je u njemu istinia a ta neistina.
Sudija, staratelj sirotita, kolski nadzornik i potar odlaze i sudaraju se u vratima s policajcem koji se vraa.
ETVRTA POJAVA
Naelnik, Bopinski, Dopinski i policajac.
Naelnik: Sta je, ekaju li tamo kola?
Policajac: ekaju.
Naelnik: Idi na ulicu... ili ne, pricekaj, idi donesi... a gdje su ostaM? Zar si ti sam? Pa ja sam naredio da i Prohorov bude lovdje. Gdje je Prohorov?
Policajac: Prohorov je u straari, samo sad on ne moe nita raditi.
Naelnik: Kako to?
Policajac: Pa tako: jutros su ga donijeli mrtva pijana. Ve smo ga dvama vedrima voe polili, i jo se nije otrijeznio.
Naelnik hvatajui se za glavu: Ah, boe moj, Boe moj! Odlazi bre na ulicu, ili ne, otrci najprije u sobu, uje, i donesi mi odande sablju i novu kapu., E pa, Petre Ivanoviou, hajd'mo.
Bopinski: I ja u, i ja... dopustite i meni, Antone Antonoviu!
Naelnik: Ne, ne Petre Ivanovicu, ne moe, ne moe! Nezgodno je, a ni u kolima se ne moemo smjestiiti.
Bopinski: Nita, nita, ja u onako pjeice, potracu za kolima. Ja bih samo malo kroz pukotimu, onako kroz vrata da pogledam, kakvi su mu postupci...
Naelnik prihvatajui sabljicu, policajcu: Odmah otri i uzmi straare, ali neka svaki od njih luzme... Eh, kako je izgrebana sabljdca. Prokleta trgovdna Abdulin  vidi da naelmik ima staru sabljicu, i nije poslao novu! O, lukavi sviiete! A ovamo, hulje jedne, sigurno ve iza lea spremaju tube protiv mene. Neka svaki uzme u ruku po jednu ulicu,  avo da ga nosi, po jednu ulicu  po jedpu metlu, pa da poiste cijelu uliou koja vodi do kafane, d to lijepo da poiste... Ouje li? AM pazi td, ti, znam te ja, ti se tamo kumaka, a krade srebme kaike i mee ih u iroke izme; pazi, ja imam otro uho!... Sta si uradio s trgovcem Cernjajevim, a? On td dao za mundir dva arina sukna a ti digao cio komad. Pazi, ne uzima onoliko koliko ti prema inu prilii. Odlazi!
PETA POJAVA Isti i pisar.
Naelnik. A, Stepan Ilic! Recite pobogu, ku ste se vi djeli? Na ta to Mi?
Pisar: Sad sam bio tu iza vrata.
Naelnik: E, sluajte, Stepane Iliu! Doao je inovnik iz Petrograda. Kako ste se tamo rasporedili?
Pisar: Pa onako kako ste vi naredili. Kvartalnika PugoviINa posiao sam s pandurima da poiste trotoar.
Naelnikr A gdje je erimorda?
Pisar. erimorda je otiao na vatrogasnom mrku.
Naelnik: A Prohorov je pijan?
Pisar: Pian.
Naelnik: Kako ste to mogli dopustiti?
Pisar. A Bog bi ga znao. Jue se potukli neki iza varoi  on otiao tamo da napmvi reda, a vratio se pijan.
Naelnik: Sluajte, evo ta treba da luradite: kvartalnik PugoviIN... on je visok, pa neka stoji na mostu radi reda. Brzo da se ukloni ona stara ograda to se nalazi pored obuara i da se postavi jedan tap sa slamom na vrhu, da izgleda kao da se pravi kakav plan. Jer to je vie loma, tim vie se pokazuje gradonaelnikova djelatnost. Ah, Boe moj, a ja i zaboravio da je pored te ograde nasuto oko etrdeset kola svakojakog ubreta. Sto je ovo pogana varo! Sanio postavi negdje kakav spqmenik ili prosto ogradu, vrag e ih znati otkud, odmah navuku tamo svakogakog ubreta! Uzdie. I ako taj oinovnik bude pitao poslugu je li zadovoljna  da odgovori: Sasvim smo zadovoljni, vae blagorodije. A onamo koji bude nezadovoljan, tom u poslije dati takvo nezadovoljstvo da... O, oh, ho, ho, grean sam, mnogo sam grean! Uzima kutiju umjesto eira. Daj, Boe, da se samo ovoga to praje oprostim, a poslije u ve upaliti takvu svijeu kakvu jo niko nije upalio: svakoj. betiji trgovou narediu da donese po tri puda voska. O, Boe moj, Boe moj! Hajd'mo Petre Ivanoviiu! Umjesto eira hoe da stavi na glavu kutiju od kartona.
Pisar: Antone Antonovicu, to je kutija a ne eir.
Naelnik bacaju^i kutiiu: Kad je kutija, nek je kutija. Vrag je odnio! A ako apita zata uz sirotite nije sagraena crkva, za koju je prije pet godina bila izdata potrebna suma,
nemojte zaboraviti da kaete da smo poeli da je gradimo, ali da je izgorjela. Ja sam o tome i raport podnosio. Jer, inae, moe neko, zaboravivi se, da kae iz gluposti da je nismo ni poinjali graditi. I treba rei erimordi da ne daje suvie na volju svojim pesnicama, da bi napravio reda, on istjeruje svjetlace na oi i pravima i krivAma. Hajd'mo, hajd'mo, Petre Ivanoviu! Polazi i vraa se. I da se vojnici ne putaju na uliou onako bez iega; ta garnizonska ra samo preko koulje prebaci mundir, a dolje nema na sebi nita.
Svi odlaze.
ESTA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna utravaju na. pozornicu.
Ana Andrejevna: Gdje su, gdje su oni? Ah, Boe moj!. .. Otvarajui vrata. ovjee, Antoa, Antone! Govori brzo. I sve ti, i sve za tobom ekaj. I pola da trai: Samo iodu, samo ukosniou.  Pritrava prozoru i vie. Antone, kuda e, kuda? ta, doao? Revizor? Ima li brkove? Kakvi su mu brkovi?
Glas naelnika: Poslije, poslije, mamice!
Ana Andrejevna: Poslije? Gle, molim te  poslije! Ja neu poslije... Meni je potrebna samo jedna rije: ta je on, pukovnik? A? S omalovaavanjem. Ode! Zapamtiu ti to! A ova sve: Mamice, mamice, priekajte, da zadjenem ukosnicu pozadi; odmah u. Eto ti tvoje odmah! I eto ti  nita nismo doznale. Sve zbog tvog prokletog kaiperstva; oula da je ovdje potar, i odmah pred ogledalo da se dotjeruje; da se zagleda sa svih strana. Uvrtjela sebi u glavu da tri za njom, a on te prosto za ledima ismijava, oim se okrene.
Marija Antonovna: Sta da radimo, mamice? Svejedno, za dva sata sve emo doznati!          ^
Ana Andrejevna: Za dva sata! Hvala lijepo. Zaduila si me tim odgovorom. Dobro te nisi rekla da emo poslije mjesec dana jo bolje doznati. Presamiuje se kroz prozor Ej, Avdotja! A, je li, Avdotja, jesi 1' ula da je tamo neko doao?... Nisi ula? Kako je glupa! Mae rukama? Pa hek mae, ipak je trebalo da ga pita. Nisi to mogla doznati. Glava joj puna
trebalo je da poteH*  J^^^^fet^ko j2 to doao I i raspitaj se ^^^ g^^loSTsve Jomaj, i takakav je, cujes li? Pogledag krra pu                                g n?
Soje na pVozori dofc ih zaujesa ne zafclom.
DRUGI IN
Mala soba u gostionici. Postelja, sto, kofer, prazna flaa, izme, etka za odijelo i ostalo.
PRVA POJAVA
Osip lei u gospodinovoj postelji: avo da ga nosi, tako bih' neto jeo i u trbuhu mi tako kri kao da cio puk duva u trube. Eto, prosto ne moemo da odemo kui. ta sad da radi? Ve je drugi mjesec kako smo doli iz Petrograda! Profukao, golubi, sav novac, pa sad podavio rep i sjedi, i ne ljuti se. A bilo bi nam, jo kako bi nam bilo za put; ali ne: bilo je potrebno da se on pokae u svakoj varoi. Ruga mu se. Hej, Osipe, idi pogledaj jednu sobu, bolju, i narui najbolji ruak, ja ne mogu da jedem rava jela, meni je potreban bolji ruak. Dobro bi bilo da je sad neto valjano, a ovako prosto propast! S putnicima se upoznaje, pa onda u kartanje  a sad si, eto, doigrao! Eh, dosadio mi je takav ivot! Na selu je, zaista, bolje; ono, tamo nema javnosti, ali je i briga manje; uzme enu, pa po vazdan lei na banku kraj pei i jede piroge. Dabome, ako emo govoriti istinu, niko nee poricati da je u Petrogradu ljepi ivot nego igdje. Samo novaca pa je ivot fini i politian: pozorita, i psi ti igraju, i sve to eli. Svi ti tamo govore u finim delikatnostima da ni plemiima ne ustupaju. Poe li na ukinu pijacu  trgovci ti viu: Potovani; kad se prevozi na amcu, s inovnikom sjedi; ako si se zaelio drutva  ui u neki duani, tamo e ti vojnik ispriati o logoru i saoptiti ta svaka zvijezda znai na nebu tako da vidi sve kao na dlanu. Ponekad zaluta starica oficirka; ponekad zaviri kakva sobarica... he, he, he!
Osmjehuje se i drma glavom. Galanterijsko ponaanje, avo da ga nosi! Neuctive rijei nee nikad uti, svako ti govori  vi!   Ako   ti   dosadi   da   ide   pjeice,  uzme   fijaker   i zavali se kao spahija; a ako ti se nee da mu plati  ne mora, svaka kua ima izlaz skroz, na drugu ulicu, i mugne tako da te ni avo ne moe nai. Jedno samo ne valja, ponekad se najede bogovski, a ponekad samo to ne liipe od gladi, kao, na primjer, ovo sad. A svemu je on kriv. Samo, ta s njim da radi? Otac e mu poslati novaca; pa da ih bar malo priuva  al' kuda!.. .  Odmah pone lumpovati, vozi se fijakerom, svaki dan kupuj karte za pozorite, i kad pogleda  a on te kroz nedjelju dana alje u starinarnicu da prodaje novi frak. Ponekad spiska sve do posljednje koulje, tako da na njemu, istina je, bogami, ostane samo kaputi i injeli. A tof je tako dobar, engleski, sam frak staje sto pedeset rubalja, a na pijaci ga da za dvadesetak rubalja; a o pantalonama i da se ne govori  odu budzato. A zato?  Zato to ne radi svoj posao, umjesto da ide rua svoju dunost,  on se eta po prepektu i karta se. Eh, kad bi stari gospodin to doznao! Ne bi on gledao na to to si inovnik, ve bi ti zadigao koulju i tako te zasuo da bi se ekao etir dana. Ako e da slui, onda slui. Evo, sad je kafedija rekao: Ne dam vam da jedete dok ne platite to ste se dosad zaduili. A ako ne platimo? Uzdie. Ah, Boe moj? Da je bar kakav i! ini mi se da bih sad pojeo cio svijet. Neko lupa, sigurno on ide. Brzo skoi s postelje.
DRUGA POJAVA
Osip i Hljestakov.
Hljestakov: Na, dri ovo. Daje mu kaket i tapi. A opet si se valjao po krevetu?
Osip: A to bih se valjao? Valjda nisam nikad vidio kre
vet?
Hljestakov: Lae, valjao si se; vidi da je sav izguvan.
Osip: Ama, zato bi mi to trebalo? Ne znam, valjda, ta je
krevet? Imam ja noge, mogu i stajati. Sta e mi va krevet?
Hljestakov hoda po sobi: Pogledaj ima li duvana tamo u
kutiji?
Osip: Otkud e bifci duvana? Posljednji ste popuili prije etir dana.
Hljestakov hoda i na razne naine steze usne; naposljetku govori snanim i odlunim glasom: Hej, Osipe, sluaj!
Osip: Sta elite?
Hljestakov snanim, ali ne toliko odlunim glasom: Idi tamo.
Osip: Kuda?
Hljestakov glasom sasvim neodlunim i slabim, vrlo slinim molbi: Dolje, u kafanu ... Reci tamo. .. da mi dadu neto da ruam.
Osip: Ama, ne, neu ni da idem.
Hljestakov: Kako ti smdje, budalo?
Osip: Pa tako; svejedno je, ako i odem od toga, nee biti nita. Gazda je rekao da nam vie nee dati da jedemo.
Hljestakov: Kako on smije da ne da? Gle, ti budalatine!
Osip: Jo u, veli, i naelniku ii; ve je trea nedjelja kako tvoj gospodin nita ne plaa. Ti i tvoj gosipodin ste, veli, lupei, a tvoj gospodin je varalica. Vieli smo mi, veli, dosta takvih muktaa i podlaca.
Hljestakov: A ti, skotino jedna, jedva si doekao da mi sve to ispria.
Osip: Veli on: Svafei tako doe, ugnijezdi se, zadui da ga poslije ni istjerati ne moe. Ja se, veli, neu alitd, ve u s tubom pravo u kvart, pa u zatvor.
Hljestakov: No, dosta, budalo, dosta! Idi, idi, kai mu. Tako prosta ivotinja!
Osip: Bolje da pozovem ovamo samog gazdu.
Hljestakov: A ta e gazda? Idi ti sam pa mu reci.
Osip: Ali, bogami, gospodine . . .
Hljestakov: Odlazi, avo da te nosi, i pozovi gazdu.
Osip odlazi.  ,
TRECA POJAVA
Hljestakov sam.
Hljestakov: Ah, to je strano koliko mi se jede! Proetao sam se malo; mislio sam moda e me proi apetit  ali ne,
avo ga odnio, ne prolazi. Bar da nisam banio u Penzi, imao bih novaca da stignem kui. Onaj pjeadijski kapetan zakaio me je strano, tihove, betija, sijee vanredno. Sjedio je svega nekih etvrt sata i sve mi odnese. A ipak bih jako elio s njim jo jednom da podijelim megdan. Samo nee sluaj opet da nas sastavi. to je ovo gadna varoica! U piljarnicama ne daju nita na veresiju. Pa to je prosto podlo. Zvidi najprije iz
Roberta,1 zatim Nemoj mi iti, majice, a naposljetku ni
jedno ni drugo. Nee niko da doe.
CETVRTA POJAVA
Hljestakov, Osip i kafanski momak.
Momak: Gazda je zapovijedio da vas pitam ta elite. Hljestakov: O, zdravo, bratac! Kako si, jesi 1' zdrav? Momak: Hvala Bogu.
Hljestakov: No,  a kako je u gostionici, je 1'  sve dobro? Momak: Da, hvala Bogu, sve je dobro. Hljestakov: Ima li mnogo putnika? Momak: Da, ima dosta.
Hljestakov: uj, dragi moj, jo mi nisu donijeli ruak, pa ded, molim te, pouri ih da mi to prije donesiu, jer, vidi, odmah, poslije ruoka imam kojekakva posla.                  
Momak: Al' gazda je rekao da vam vie nee davati. On je, nekako, danas htio da ide da se tui naelniku.
Hljestakov: A ta da se tui? Razmisli i sam, dragi moj, pa ja treba da jedem. Inae mogu sasvim omraviti. Meni se jako jede, to govorim bez sve ale.
Momak: Jest. A on je govorio. Necu mu dati da jede dok mi ne plati za ono ranije. Tako je rekao. Hljestakov: A ti ga ubijedi, nagovori ga. Momak: A ta da mu govorim?
Hljestakov: Rastumai mu ozbiljno da treba da jedem. Novac e ve sam od sebe... On misli da je i drugima, kad ne jedu po cio dan, isto tako kao i njemu muiku. Gle ti njega! Momak: Molim, ja u mu kazati.
7^"ert   avo   opera  .   Majerbera   17911864.
PETA POJAVA
Hljestakov sam,
Hljestakov: To e ipak biti gadno ako uopte nita ne bude dao da se jede. A sad mi se tako jede, kako mi se jo nikad nije jelo. Ili, moda, da pustim u promet neto od odijela? Pantalone da prodam, ta? Ali ne, bolje je malo gladovati pa stii kui u petrogradskom odijelu. teta to mi Johim nije dao karuca na poslugu, a bilo bi divno, vrag ga odnio, da stignem kui u karucama, i da s tim vragom dotutnjim pred kapiju kakvom susjedunspahiji, s fenjerima, a Osipaostrag obui u livreju. Zamiljam samo kako bi se svi prepali: Ko je to, ta je? A lakej u pozlaenoj livreji ulazi ispravlja se i predstavlja lakeja: Ivan Aleksandrovi Hljestakov iz Petrograda, zapovijedate li primiti ga? A oni, prostaci, i ne znaju ta to znai Zapovijedate li prirniti ga? Jer, kad k njima doe kakav gusakHspahija, on ulazi odmah kao medvjed pravo u salon. Pa prie nekoj ljepukastoj erici: Gospoice, kako sam... Trlja ruke i kopka nogom Pih! pljuje. Prosto mi je muka, koliko mi se jede.
ESTA POJAVA
Hljestakov, Osip, zatim momak.
Hljestakov: No, ta je?                                    ^,
Osip: Nose ruak.
Hljestakov pljeska dlanovima i lako podskakuje na stolici: Nose, nose. nose!
Momak s tanjirima i salvetima: Gazda vam ovo daje posljednji put.
Hljestakov: E, gazda, gazda... Pljujem ja na tvog gazdu! Sta ima?
Momak: Corba i peenje.
Hljestakov: Sta, samo dva jela?
Momak: Samo dva.
Hljestakov: Gle bezobrazluka! Ne primam to. Kai td njemu: ta je to u stvari!... To je malo.
Momak: Ne, gazda veli da je to jo i mnogo. Hljestakov: A to nema sosa? Momak: Sosa nema.
Hljestakov: A to nema? Prolazei pored kuhinje, j^ ^310vidio da se tamo gotovilo mnogo jela. A i jutros su neka ova demekasta eovjeka jela i ribe i jo mnogo kojeega. Momak: Pa, ono ima, ovaj, ali nema. Hljestakov: Kako nema? Momak: Pa, eto nema. Hljestakov: A losos, a riba, a kotleti? Momak: Pa to je za one, bolje. Hljestakov: Ah, ti, budalo! Momak: Da.
Hljestakov: Eh ti, svinjo prljava... Kako oni jedi^ a.Ja da ne jedem? Sto ja, dovraga, ne mogu isto tako? Zar afi msu isti takvi putnici kao i ja?
Momak: Potpuno jasno da nisu takvi. Hljestakov: Nego kakvi? Momak: Pa zna se kakvi su: oni plaaju.. Hljestakov: S tobom, budalo jedna, ja neu da raspifavl3am sipa orbu i jede: Kakva je to orba? Prosto si usuo voe u olju: nema nikakva ukusa, sarno smrdi. Meni ne treba ovakva orba, donesi uni drugu.
Momak: U redu. Gazda je rekao, ako neete i ne fnorate. Hljestakov zaklanjajui jelo rukom: No, no, no . ., OStavi, budalo. Ti si tamo navikao s drugima da se tako ponaas al1 ja, brate, nisam od takve vrste, ne savjetujem ti 60 se sa mnom. .. Jee. Boe moj, kakva je ovo orba! Nastdv^ia a jede. Ja mislim da nijedan ovjek na svijetu nije je^ takve orbe. Mjesto masti, po njoj pliva neko perje. Sijee Jc^koJc. Oj, oj, oj, kakva koka! Daj peenje! . . . Tamo je ostal mal eorbe, Osipe, uzmi je. Sijee peenje. Kakvo je to ^eSenje? To nije peenje.
Momak: Da ta je?
Hljestakov: Davo e ga znati ta .ie, samo peenje mie: ^0 je mjesto govedine ispeena sjekira. Jee. Varalice, n^^i'3^ jedni, ime oni hrane ovjeka! I vilice e te zaboljeti kad pojede jedno ovakvo pare aka prstom zube. Hulj Jedne! Sasvim kao kora od drveta, niim ga ne moe izvadit* i zui e pocrnjeti poslije takvih jela. Varalice! Brie usne s^uetomNema nita vie?
Mamak: Nema.
Hljestakov; Nevaljalci, hulje! Pa bar da je kakvog sosa ili kolaa! Besposliari, samo gule putnike.
Momak i Osip zajedno kupe i odnose tanjire.
SEDMA POJAVA Hljestakov,  zatim Osip.
Hljestakov: Bogami, kao da i nisam jeo; samo mi se otvorio apetit. Da imam sitnine, poslao bih na pijacu da se kupi makar jedna lepinja.
Osip ulazi: Tamo je zbog neeg doao naelnik, obavjetava se i raspituje o vama.
Hljestakov uplaeno: Eto ti sad! Ova betija kafedijska ve se pourila da tui! Sta ako me on stvarno potjera u zatvor? Sta, ako bi na pristojan naoin, ja naposljetku . .. Ne, ne, neu! Tamo u varoi prolaze oficiri i narod, a ja sam kao za inat dao ton i namignuo na erku jednog trgovca . . . Ne, neu. Ma ta on, kako on smije u samoj stvari? ta sam mu ja, valjda trgovac ili zanatlija? Hrabri se i uspravlja. Ma rei u ja njemu: Kako vi smijete, kako vi? . . . Na vratima se okree kvaka, Hljestakov blijedi i gri se.
OSMA POJAVA
Hljestakov, naelnik i Dopinski.
Naelnik  uavi  zastane.  Obojica,  uplaeni  gledaju  nekoliko   trenutaka jedan u drugog izbeenih oiju.
Naelnik malo se pribravi i ispruivi ruke po avovima od pantalona: Dobro nam doli!
Hljestakov klanja se: Moje potovanje.
Naelnik: Izvinite.
Hljestakov: Nita.
Naelnik: Moja dunost je, kao naelnika ovdanje varoi, da se staram o tom da putndci i svi plemeniti ljudi nikakve nezgode . ..
Hljestakov u poeiku pomalo muea, ali na kraju govori jasno: Pa ta da se radi? ... Ja nisam kiiv... Ja u platiti, bogami... Poslae mi iz sela. Bopinski protriruje kroz vrata. On je kriv, daje mi govedinu tvrdu kao greda; a orba  vrag e ga zhati ta je sruio u nju, morao sam je baciti kroz prozor. liori me glau po itave dane... aj mu je tako oudan, zaudara na ribu, a ne na aj. Zato ja..   .1 ta je to sad!
Maelmk plaei se: Izvinite, ja, zaista, nisam kriv. Na mojoj pijaci govedina je uvijek lijepa. Donose je hoimogorsM trgovci, ljudt trezveni i estiti. I ja ne znam odakle on uzkna takvu. A ako nije neto onako, onda  . opustite mi da vam predloim da preete sa mnom u drugi stan.
Hljestakov: Ne, neu. Znam ja ta to znai  u drugi stan: to jest u zatvor. A kakvo pravo imate vi? Kako vi smijete? ... Pa ja u... Ja sluim u Petrogradu hrabri se. Ja, ja,
ja...
Naelnik u stranu: O, Gospode Boe, kako je ljutit! Sve je doznao, sve su mu ispriali ti prokleti trgovci!
Hljestakov hrabrei se: Moete vi dovesti ovako i cijelu svoju komandu  ja neu iei! Ja u pravo minisbru Uora pesnicom po stolu. ta vi mislite? ta vi?  .
Naeelnik ispratriui se i drhtei cijelim tijelom: Smilujte se, nemojte me upropastiti! ena, mala djeca... nemojte unesreiti ovjeka.
Hljestafcoc: Ne, ja neu. Vidi ti, a ta se to mene tie? ato to vi imate enu i dijete, ja treba da idem u zatvor? To je divno! Bopinsfci promruje kroz vrata i opet se u strahu fcrije. Ne zahvaljujem pokorno, ali ja neu.
Naelnifc drhtei: Iz neznanja, bogami i neznanja. Teke prihke... Izvolite sami rasuditi: plata od drave ne dostie mi ni za aj i eer. A ako je i bilo kakvog primanja mita, to su bile sitnice: neto za jelo i po par odijeia. A to se tie podoficirove udovice koja se bavi trgovinom, i koju sam, k'o bajagi, iibao, to je kleveta, bogatni kleveta. To su izmislili moji zlotvori, to je takav svijet da bi mi i ivot pojeli.
Hljestafcou: Ma ta, oni se mene nimalo ne tiu. RazmiTja. Ja, meutim, ne znam to vi govoidte o zlotvorima ili o
raekakvoj podoficirovoj udoviciPodoficirova udovica je ne
to sasvim drugo, a mene vi ne smijete ibati, vi ste jo daleko od toga... Vidi ti, pazi ti njega!... Ja 6u platiti, platiu no
vac, ali sad nemam. Zato i sjedim ovde to nemam ni jedne kopjejke.
Naelnik u stranu: Sto je ovaj lukav! Kud on navija, kako je sve zamrsio, ded nek: sad razabere ho hoe. Ne.zna s koje strane da pone. Al' da pokuam, pa kud puklo! Nek bude to e biti, valja pokuati. Glasno. Ako vam je zaista potreban novac iM neto drugo, ja sam gotov da vas paslum ovoga trenutka. Moja dunost je da pomaem putnicima.
Hljestakov: Dajte, dajte mi u zajam, i odmah u se namiriti s kafedijom. Trebalo bi mi samo jedno dvije stotine rubalja ili makar i manje.
Naelnik pruajui novac: Ravno dvije stotine rubalja, nemojte se ni truditi da brojite.
Hljestakov uzimajui novac: Najpokornije vam zahvaljujem. Ja u vam odmah poslati iz sela, to u ja odmah  Vidim ja, vd ste plemenit ovjek. Sad je sasvim druga stvar.
IVaelnifc u stranu: No, hvala Bogu, primio je novac. Sad e izgleda, sve ii dobro. Mjesto dvije stotine, ja sam mu tutnuo etiri stotine.
Hljestakov: Hej Osipe! Osip ulazi. Pozovi ovamo kafanskog momka! Naelniku i Dopinsfcom. A to vi stojite? Sjedite, molim vas. Dopinskom. Sjedite, najpokomije vas molim.
Naelnifc: Nita, stojaemo malo i ovako. Hljestakov: Sjedite, molim vas. Ja sad savreno vidim iskrenost vae due i vau srdanost, a, priznajem, ve sam mislio da ste doli zato da me... Dopinskom. Sjedite!
Naelnik i opinski sjeaju. Bopinski provimje kroz vrata i oslvknje.
Naelnik u stranu: Treba biti smjeliji. Qn hoe da ga smatramo za inkognito. Pa lijepo, iniemo se i mi nevjeM: pretvaraemo se kao a uopte ne znamo ko je on. Glosno. Ja, eto, etajui po zvaninoj dunosti s Petrom Ivanovicem Dopinskim, ovdanjim spahijom, svratio sam specijalno u gostionicu da se uvjerim da li lijepo doekuju putoike, jer ja nisam kao neki drugi naelnik kog se nita ne tie; ah ja, ja, osim dunosti, hou jo i po hrianskom ovjekoljublju da se svakom smrtnom ukazuje lijep doek, i evo, kao za nagradu, sluaj nam je uesio tako prijatno poznanstvo.
Hljestakov: Meni je isto tako vrlo drago. Bez vas bih ja, prizmajem, dugo posjeio ovdje, uopte nisam znao ime da platim.
Naelnik u stranu: Da, priaj samo! Nije znao ime da plati! Glasno. Usudiu se da pitam; kuda i u koja mjesta izvoljevate putovati?
Hljestakov. Putujem u Saratovsku guberniju, u svoje selo.
Naelnik u stranu, s licem koje dobija ironian izraz: U Saratovsku guberniiju! A? A nirje ni pocrvenio! O, s ovim treba biti oprezan. Glasno. Dobru stvar ste izvoljeli preduzeti. Nego eto, to se tie putovanja, s jedne strane, vele neprijatnosti zbog zadravanja konja, a s druge strane, pak, razonoda za um. A vi, sigurno, putujete vie radi svog sopstvenog zadovoljstva?
Hljestakov: Ne, otac me zove. Razljutio se starac to dosad jo nita nisam postigao u slubi u Petrogradu. On misli da je to tako, im se pojavi a oni ti odmah dadu orden Vladimira. Ne, poslao bih ja njega da se samo malo promuva po kancelarrji.
Naelnik u stranu: Pazite samo kakvim adutima se zaklanja. I starog oca upleo! Glasno. A izvoljevate h putovati na due vrijeme?
Hljestakov: Pravo da vam kaem, ne zinam. Moj otac, panj stari, uporan je i glup kao uskija. Ja u mu rei otvoreno: Kako god hoete, ali ja ne mogu ivjeti bez Petrograda. Zato, zbilja, da upropaujem svoj ivot s muicima? Danas nemam vie potrebe za to; moja dua udi za prosvjetom.
Naelnik u stranu: Divno je zavezao vor! Lae, lae i nigdje da se saplete! A kako je neugledan, sitan, ini mi se noktom bih ga prignjeio. Al' priekaj, progovorie ti meni. Udesiu te ja da e priati i vie no to treba Glasno. Pravo ste izvoljeli rei: ta ovjek moe uiniti u zabaenom mjestu? Evo, na prknjer ovdje: ne spava ni noou, stara se za otadbinu, ne ali nita, a kad e doi nagrada, uopte se ne zna. Pogleda po sobi. Ova soba je, izgleda, malo vlana?
Hljestakov: Rrava soba, i puna je takvih stjenica kakve ja jo nigdje nisam vidio: ujedaju kao psi.
Naelnik: Sta' kaete! Tako prosvijeen gost pa trpi  i od koga?  od nekih nevaljalih stjenica koje nije trebalo ni da se raaju na svijetu. A nekako kao. i da je mrano u ovoj sobi?
Hljestakov: Da, sasvim je mrano. Gazda je zaveo obiaj da ne daje svijee. Ponekad bi htio neto i da,yuradim, da proitam, ili naie fantazija da neto nainim  ne mogu, mrano, inrano.                                                                  A
Naelnik: Smijem li se usuditi da vas zamolim... ali ne, nisam dostojan.
Hljestakov: Sta?
Naelnik: Ne, ne, nisam dostojan, nisam dostojan!
Hljestakov: Ama ta to?
Naelnik: Usudio bih se. . . U mojoj kui ima za vas divna soba, svijetla, mirna .. . Ali ne, i sam osjeam da bi to bila isuvie velika ast. Nemojte se ljutdti! Bogami, ponudio sam iz ista srca.
^ Hljestakov: Naprotiv, izvolite, ja eu sa zadovoljstvom, meni e biti daleko prijatriije u privatnoj kui nego u ovoj kremi.
Naelnik: A meni e biti tako drago! A kako e se tek moja ena obradovati! Moja narav je takva: gostoprimstvo od samog djetinjstva, osobito ako je gost prosvijeen ovjek. Nemojte misliti da ovo govorim iz elje da laskam. Ne, nemam taj porok, govorim vam iz sveg srca.
Hljestakov: Zahvaljujem pokorno. Ja isto tako ne volim dvoline ljude. Meni se naroito dopada vaa ikrenost i srdanost, i priznajem, vie nita ne bih elio do samo to da mi se ukazuje potovanje i odanost,  odanost i potovanje.
DEVETA POJAVA
Isti i kafanski momak kojeg prati Osip. Bopinski proviruje kroz vrata
Momak: Izvoljeli ste zvati?
Hljestakov: Da, donesi raun.
Mornak: Pa malo prije dao sam vam drugi raun.
Hljestakov: A ja se ne sjeam tvojih glupih raouna. Govori koliko iima tamo?
Momak: Vi ste prvog dana izvoljeli traiti ruak, drugog dana ste jeli samo malo ribe, a poslije ste sve poeli uzimati na veresiju.
Hljestakov: Budala, poeo mi sad nabrajati. Koliko ima svega?
Naelnik:  Ma  nemojte  se   vi   uzrujavati,   priekae   on. Momku. Odlazi, poslae ti se.
Hljestakov: Zbilja, i to je istina. Ostavlja novac.
Momak odlazi, Bopinski proviruje kroz vrata
DESETA POJAVA Naelnik, Hljestakov, Dopinski.
Naelnik: elite li, moda, da pogledate sad neke ustanove u naoj varoici, sirotite i druge?
Hljestakov: A ta ima tamo?
Naelnik: Pa onako, da pogledate kako je kod nas ... kakav je red...
Hljestakov: S velikim zadovoljstvom, spreman sam.
Bopinsjci promalja glavu kroz vrata.
Naelnik: Isto tako, ako budete eljeli, odande u sresku kolu, da pogledate kako se kod nas predaju nauke.
Hljestakov: Izvol'te, izvol'te.
Naelnik: Poslije toga, ako elite da posjetite tamnicu i varoki zatvor da vidite kako se kod nas dre zloinci.
Hljestakov:  A  zato   zatvore?   Bolje  da  pregledamo  si
rotite.
Naelnik: Kako vi elite. Kako namjeravate: u svom eki
pau ili zajedno sa mnom na kolima?
Hljestakov: Pa bolje da poem s vama na kolima.
Naelnik Dopinskom: Onda, Petre Ivanoviou, za vas nema mjesta.
Dopinski: Nita, ja u onako.
Naelnik tiho Dopinskom: Siuajte: potrite, ali trkom, to bre moete, i odnesite dvije cedulje, jednu u sirotite Zemljaniki, a drugu mojoj eni. Hljestakovu. Smijem li zamolitd za dozvolu da u vaem prisustvu napiem eni jedno dva retka da bi se spremila za doek uvaenog gosta?
Hljestakov: Ali zato? ... Uostalom, tu ima i mastila, samo hartije ne znam... Ili na ovom raunu?
Naelnik: Napisau na tome. Pie i istovremeno govori za sebe. Pa vidjeemo kako e se razvijati stvar poslije doruka i trbuaste boce! Imamo mi i gubemijsku maderu: neugledna na oko, ali bi i slona oborila. Samo da mi je doznati ta je on i koliko treba da ga se uvam. Napisavi ceduljicu, predaje je Dopinskom koji prilazi vratima, ali vrata u to padaju i Bopinski, koji je s druge strane oslukivao, poleti na binu zajedno s njima. Svi uzvikuju. Bopinski se die.
Hljestakov: Sta je, da se niste negdje udarili?
Bopinski: Nita, nita, bez ikakvog poremeaja^samo na vrhu mosa mala ogrebotina! Trknuou do Hristijana Ivanovica, on ima neki flaster, pa e to proi.
Naelnik dajui Bopinskom prijejcorni znak; Hljestdkovu: Nita to nije. Najpokomije molim, izvol'te! A vaem momku u rei da prenese kofer. Osipu. A ti, prikane, prenesi sve kod mene, naelnika, svako e ti pokazati gdje. Najpokomije moMm! Puta naprijed Hljestakova i ide za njim, ali osvrnuvi se, govori Bopinskom prijekorno! Ala ste i vi! Niste nali neko drugo mjesto da padnete, ve ste se pruili kao avo ga znao ta. Odlazi; za njim Bopinski.
Zavjesa se sputa.
TRECl ClN
Soba iz prvog ina.
PRVA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna, stoje k.raj prozora u istom onom poloaju.
Ana Andrejevna: Eto, ekamo ve cio sat, i sve ti to sa svojdm glupim afektiranjem: potpuno se obukla, ali ne, njoj je potrebno da se jo uvijek skanjera. . . Nego, nju uopte ne treba sluati. Uh, to se ljutim! Kao za pakost, nigdje ni ive due, kao da je sve pomrlo!
Marija Antonovna: Pa zbilja, mamice, doznaemo sve kroz dvatri minuta. Treba ve i Avdotja da doe. Zagleda se u prozor i vrisne. Ah, mamice, mamdce, neko ide, eno na kraju ulice.
Ana Andrejevna: Ko ide? Ti vjeito ima neke fantazije. Ali, zbilja, ide. Ko to ide? Omalen . . . u fraku ... Ko li je to? A? Pa to je ba da ovjek pukne! Ko bi to mOgao biti?
Marija Andrejevna: To je Dopinski, mamice.
Ana Andrejevna: Kakav Dopinski! Tebi se uvijek tako neto priini! Ni nalik na Dopinskog. Mae maramicom. Ej, vi, hodite ovamo, bre!
Marija Antonovna: Mamice, zaista je Dopinski.
Ana Andrejevna: E vidi je, samo bi se prepirala. Kaem ti da nije Dopinski.
Marija Antonovna: No, ta je, mamice, ta je, vidite li da je Dopinski?
Ana Andrejevna: Zaista, Dopinski, sad vidim; to se sad prepire? Vie kroz prozor. Bre. bre! Polako idete. No ta je, gdje su oni? A? Ta govorite i odatle, svejedno je. ta, vrlo strogo? A? A moj mu, moj mu? Malo se odmakne od prozora, Ijutito. Sto je glup, nita nee da kae sve dok ne ue u sobu!
DRUGA PO JAVA Preanji  Dopinsfci.
Ana Andrejevna: Pa recite, molim vas, zar vas nije stid? Uzdala sam se jedano u vas, kao u potena ovjeka: svi otrali odjednom, pa i vi za njima, i sve dosad, eto, ja nisam doznala ni od koga nita! Zar vas nije stid? Ja sam krstila i vaeg Vanjiku i Lizanjku, a gle kako ste vi postupili sa mnom!
Dopinski: Bogami, kumice, tako sam trao da vam posvjedoim potovanje, da ne mogu ni da odahnem. Moje potovanje, Marija Antonovna!
Marija Antonovna: Dobar dan, Petre Ivanoviu.
Ana Andrejevna: No, ta je? Pa ded prieajte ta je i kako
je tamo?
Dopinski: Amton Antonovi vam je poslao jedno pisamce.
Ana Andrejevna: No, pa ko je on? General?
Dopinski: Ne, nije general, ali ne zaostaje za generalom. Tako obrazovanje i tako dostojanstveno dranje ...
Ana Andrejevna: A, pa to je, dakle, isti onag o kom su pisali mome muzu.
Dopinski: Isti  onaj. Ja sam to prvi otkrio, zajedno s
Petrom Ivanovicem.
Ana Andrejevna: Pa, isprieajte nam ta je i kako je.
Dopinski: Hvala Bogu, sve je dobro. U poetku je primio Antona Antonovica malo grabo, da; Ijutio se i govorio da u gostionioi nita ne valja, i da nee ii k njemu, i da on nee zbog njega da sjedi u zatvoru; ali poslije, kad se uvjerio u nevinost Antona Antonovia i kad je malo porazgovarao s njim, odmah je poeo misliti drukije i, hvala Bogu, sve je polo dobro. Sad su otili da pregledaju sirotite... A, priznajem, Anton Antonovic je ve pomislio nije li bilo kakve tajne dostave; ja sam takoe malo pretmuo.
Ana Andrejevna: A ega vi imate da se bojite? Pa vi niste u slubi.
Dopinski: Pa onako, znate, kad velmoa govori, osjea strah.
Ana Andrejevna: Ma ta... sve su to, ipak, gluposti. Nego ispriajte vi kakav je on, star ili mlad?
Dopinski: Mlad, mlad ovjek, oko dvadeset i tri godine; a govori sasvim kao starac. Izvolite, veli, ja u poi i tamo i tamo... Mae rukama. Tako je to sve divno. Ja, veli, volim poneto i da napiem i da proitam; ali mi smeta to to je u sobi, veli, pomalo mrano.
Ana Andrejevna: A kakav je, brinet ili blondin?
Dopinski: Ne, vie je antre, a oi su mu tako brze kao u ivotinjice, i ak dovode ovjeka u zabunu.
Ana Andrejevna: ta mi pie u pisamcetu? ita. Hitam da fi javim, duice, da je moj poloaj bio sasvim tuan, ali uzdajui se u milost Boju, za dva kisela krastavca zasebno i pola porcije ajvara rublju i dvadeset pet kopejki... Zastaje Nita ne razumijem: ta e tu kiseli krastavci i ajvar?
Dopinski: Ma to je Anton Antonovi pisao u brzini na nekoj baenoj hartiji: tu je bio napisan nekakav raun.
Ana Andrejevna: A da, zaista. Nastavlja da eita. Ali, uzdajui se u milosre Boje, izgleda da e se sve dobro svriti. Bre spremi sobu za vanog gosta, onu to je obloena utom hartijom; nemoj se truditi da sprema ruak, zato to emo se prihvatiti u sirotitu kod Artemija Filipovica, a vina spremi povie; reci trgovou Abdulinu da poalje od najboljeg; inae u mu isprevrtati sav podrum. Ljubei, duice, tvoju ruicu, ostajem tvoj: Anton SkvozniikDmuhanovski ... Ah, boe moj! Treba to, ipak, to bre! Hej, ko je tamo? Mika!
opinski Tri i viee kroz vrata: Mika! Mika! Mika! Mika ulazi
Ana Andrejevna: Sluaj, tri kod trgovca Abdulina... priekaj, dau ti jednu ceduljicu Sjeda za sto, pie pisamce i govori za to vrijeme: ovu ceduljicu podaj koijau Sidoru da otri s njom do trgovca Abdulina i donese odande vina. A ti odmah idi i Hjepo spremi onu sobu za gosta. Tamo metni krevet, umivaonik i ostalo.
Dopinski: Pa, Ana Andrejevna, ja u sada otrati to bre da vidim kako on tamo pregleda.
Ana Andrejevna: Idite, idite, ja vas ne zadravam!

TRECA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
Ana Andrejevna: E, Maenjka, mi sad treba da se pozabavimo toaletom. To je ovjek iz prdjestonice, pa da nam se, ne daj Boe, neto ne podsmijehne. Najljepe bi bilo da ti obue svoju plavu haljinu sa sitnim naborima.
Marija Antonovna: Ih, mamice, plavu! Ona mi se uopte ne dopada: i LjapkinaTjapkina nosi plavu i Zemljanikina ki takoe je u plavom. Ne, bolje da obuem arenu.
Ana Andrejevna: Sarenu!. .. Ti bi se, bogami, samo inatila. Ta ona e ti stajati daleko ljepe, zato to 6u ja da obuem svjetloutu, ja jako volim svjetloutu.
Marija Antonovna: Ah, mamice, svjetlouto vama ne stoji
dobro.
Ana Andrejevna: Meni ne stoji dobro svijetlouto?
Marija Antonovna: Ne stoji, dajem togod hoete  ne stoji: za takvu haljinu potrebno je da oi budu sasvim zagasite.
Ana Andejevna: Lijepo, bogami; a zar moje oi niau zagasite? Ta najzagasitije. Kakve gluposti govori! Kako da nisu zagasite kad uvijek namjenjujem na makovu damu kad god gledam u karte?
Marija Antonovna: Ah, mamice, vi ste vie crvena dama.
Ana Andrejevna: Gluposti, savrene gluposti! Ja nikad nisam bila crvena dama. Zurno odlazi zajedno s Marijom Antonovnom i govori iza pozornice. Odjedanput uobrazi tako neto! Crvena dama! ta joj pada na pamet!
Poslije njihovog odlaska otvaraju se vrata i Mika kroz njih izbacuje dubre. Na druga vrata ulazi Osip s kojerom na glavi.
CETVRTA POJAVA Mika i Osip
Osip: Kuda u? Mika: Ovamo, strie, ovamo.
Osip: Stani malo, pusti prvo da se odmorim.  Ah,  gorki ivote, praznom stomaku svaki teret izgleda teak!
Mika: A je l' to vee il' manje od pravog generala?
Osip: Kakav general?
Miska: Pa va gospodin.
Osip: Gospodin. Kakav general?
Mika: A zar nije general?
Osip:. General je, al' od druge ruke.
Mika: A je 1' to vee il' manje od pravog generala?
Osip: Vee.
Mika: Vidi li ti! A zato su se nai tako uzvrpoljili!
Osip: Sluaj, mali: ti si, vidim, momak okretan, spremi mi neto da pojedem.
Mika: Za vas, strie, jo nije nista gotovo. Vi proata jela neete jesti, a evo kad va gospodin sjedne za sto, odvojie i za vas od njegovog jela.
Osip: A ta ima od prostih jela.
Miska: Si, kaa i pirogi.
Osip: Daj sve, i, kau i piroge! Ne mari, sve u jesti. Nego da ponesemo kofer! Ima 1' tamo neki drugi izlaz, ta?
Mika: Ima.
Obojica nose kofer u pobonu sobu.
PETA POJAVA
Policajci otvaraju  oba  krila vrata.  Ulazi Hjestakov, za  njim naelnik,
dalje, staratelj   sirotita,   kolski   nadzomik.   Dopinski   i   Bopinski   sa
flasterom  na  nosu;   naelnik   pokazuje   policajcima   neku   hartijicu   na
podu  oni tre i uzimaju je, gurajui u urbi jedan drugog.
Hljestakov: Lijepe ustanove. Meni se dopada to to kod vas pokazuju putnicima sve u varoji. U drugim varoima nisu mi pokazivali nita.
Naelnik: U drugim varoima, usuujem se da vam kaem, naelnici i inovnici vie se brinu o svojoj, to jest, koristi. A ovdje, moe se rei, nema drugih pomisli do te a se revnou i paljivou zaslui naklonost svojih pretpostavIjenih.
Hljestakov: Doruak je bio vrlo dobar; sasvim sam se prejeo. Da li je kod vas svakog dana takav?
Naelnik: Naroitao za tako dragog gosta.
Hljestakov: Ja volim dobro da pojedem. Pa ovjek zato
i ivi da bere cvijee zadovoljstva. Kako se zove ta rifoa?
Artemije Filipovi pritravajui: Labardan.
Hljestakov: Vrlo je ukusna. Gdje smo mi to dorukovali, u sirotitu, gdje li?
Artemije Filipovi: Da, u sirotitu.
Hljestakov: Sjeam se, sjeam se, tamo su bili neki kreveti. A bolesnici su ozdravili? Tamo ih, izgleda, nema mnogo.
Artemije FilipoviL: Ostalo je oko desetafc ljudi, ne vie; a ostali su svi ozdravili. To je ve tako udeeno, takav je ovdje red. Otkad sam ja preuzeo upravu,  vama e se to, moda, uiniti ak i nevjerovatno,  svi ozdfavljuju, kao muve. Bolesnik jo i ne ue u bolnicu, a ve je zdrav; i ne toliko od lijekova, koliko od potenja i reda.
Naelnik: Koliko je tek, usudiu se da vam kaem, dunost gradonaelnika vratolomna! Toliko je tu svakojakih poslova, u pogledu istoe, opravki, popravki... rijecju, i najpametniji ovjek zapao bi u tekoe, ali, hvala Bogu, ovdje sve ide dobro. Neki drugi naelniik brinuo bi se, dabome, samo o svojim interesima; ali ja, vjerujete li, ak i kad lijeem da spavam, sve mislim: Gospode Boe, kako sve da udesim pa da pretpostavljeni uvide moju revnost i budu zadovoljni? ... Da li e me ond nagraditi ili nee, to je, naposljetku, njihova volja, ali e mi dua bar biti mirna. Kad je u varoi sve u redu, ulice poiene, zatvorenici se dobro izdravaju, pijanaca malo . . . ta e mi vie od toga? Zaista mi onda ni poasti nikaikve nisu potrebne. To je, dabome, primamljivo, ali pred vrlinom sve je prah i pepeo.
Artemije Filipovi u stranu: Gle ti, besposliara, kako samo kiti! Dao mu Bog takav dar!
Hljestakov: To je istina. I ja sam, priznajem, volim da se katkad zanesem mislima: ponekad u prozi, a ponekad ispadnu i stihovi.
Bopinski Dopinskom: Tano, sve je tano, Petre Ivanovicu. Takva zapaanja... oevidno je uio nauke.
Hljestakov: Recite, molim vas, ima li kod vas kakve razonode, drutva, gdje bi se, na primjer, moglo poigrati karata? Naelnik u stranu: Oho, znamo mi, golubiou moj, kuda ti navija! Glasno. Boe sacuvaj! O takvim drutvima ovdje nema ni pomena. Ja nikad ni u ruke nisam uzimao karte; ak ne znam ni kako se igraju karte. Nikada ih nisam mogao gledati ravnodiuno; a ako se desi da vidim tako nekog ma
kovog kralja ili neto drugo, spopadne me takva odvratnost da prosto pljunem. Jednom se nekako desilo da sam, zabavljajui djecu, napravio kuu od karata, pa sam ih poslije, proklete, cijele noi sanjao. Bog e ga znati kako neko moe da trai na njih tako dragocjeno vrijeme.
Luka Lukvt; u stranu: A meni je, nevaljalac, koliko prekjue digao sto rubalja.
Naelnik: Bolje da upotrijebim to vrijeme na korist drave.
Hljestakov: Ama ne, uzalud vi to, ipak... Sve zavisi od toga s koje strane ko posmatra stvar. Ako neko, na primjer, prestane da igra onda kad treba nekog da pritijesni sa tri aduta ... onda, dabome ... Ne, nemojte govoriti, ponekad je vrlo primamljivo da se ovjek poigra karata.
SESTA POJAVA Preanji, Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
Naelnik: Usuujem se da vam predstavim moju porodicu: moja ena i moja ki.
Hljestakov klanjajui se: Kako sam srean, gospoo, to jmam zadovoljstvo da vas vidim.
Ana Andrejevna: Nama je jo prijatnije da vidimo takvu linost.
Hljestakov klanjajui se: Ali molim vas, gospoo, sasvim naprotiv: meni je jo prijatnije.
Ana Andrejevna: Kako je to moguono! Vi to izvoljevate tako govoiiti komplimentirainja radi. Molim pokomo, sjedite.
Hljestakov: I stajati pored vas  ve je srea; uostalom, ako ba tako bezuslovno elite, ja u sjesti. Kako sam srean, to najzad sjedim pored vas.
Ana Andrejevna: O, molim vas, nikako ne smijem uzeti da je to namijenjeno meni... Ja mislim da vam poslije prijeistonice putovanje mara biti vrlo neprijatno.
Hljestakov: Vanredno neprijatno. Kad se ovjek navikne, comprenezvous1, da ivi u velikom svijetu i odjednom se nae na putu: prljave mehane, mrak neznanja... Da nije, pri
Fracuski: lazumdjete H.
znajem ovakvog sluaja koji me je... pogleda Anu Andrejevnu i klanja joj se tako nagradio za sve ...
Ana Andrejevna: Kako vam, zaista, mora biti neprijatno.
Hljestakov: Uostalom, gospoo, ovog trenutka vrlo mi je prijatno.
Ana Andrejevna: Nemogue! Vi mi to ukazujete veliku ast. Ja to ne zasluujem.
Hljestakov: Zato da ne zasluujete? Zasluujete, gospoo.
Ana Andrejevna: Ja ivim u selu .. .
Hljestakov: Da, a uostalom, i selo ima svoja brdaca i potoie .. . Pa, naravno, niko ga ne moe porediti s Petrogradom! Eh, Petrograd, kakav je tamo ivot, zaista! Vi, moda, mislite da sam ja samo pisar; ne ja i naelnik odjeljenja dobri smo prijatelji. Samo me udari po ramenu: Doi, bratac, na ruak! Ja svratim u odjeljenje samo na minutdva, tek da kaem: Ovo ete ovako, ono onako. A prepisiva, pravi pacpv, samo perom kr, kr.. . i pone da pie. Hfcjeli su ak da me proizvedu i za kolekog asesora, ali, mislim, nato to? I posluiteli jo na stepenicama leti za mnom s etkom u ruci: Dozvolite, Ivane Aleksandroviu, veli, da vam oistim cipele. Naelniku. to vi, gospodo, stojite? Sjedite, molim vas.
i
II
Naelnik: Red je takav, da moemo jo malo stojati.
Artemije Filipovic: Stojaemo malo.
Luka Luki: Nemojte se uznemirivati.
Hljestakov: Molim, vas, sjedite, bez ustruavanja. Naelnik i svi drugi sjedaju. Ja ne volim ceremonije. Naprotiv, ja se ak trudim da se provuem neprimjeto. Ali se ovjek ne moe nikako sakriti, nikako ne moe! Samo to iziem, kud bilo, ve se uje: Eno, vele, ide Ivan Aleksandrovic! A jedanput su ak mislili da sam glavnobomandujuci: vojnici skoili iz straarnice i pozdravili s pukom. Poslije mi oficir koji mi je vrlo dobro poznat, kae: No, bratac, mi smo mislili da si sigumo glavnokomandujui.
Ana Andrejevna: Gle'te, molim vas!
Hljestakov. Poznajem se s lijepim glumicama. Ja sam ve i razne vodvilje.. . Krajievraike viam esto. S Pukinom sam prijatelj. esto mu, obino kaem: No ta je bratPukine? .Pa tako, brate  odgovara obino,  tako nekako.. . Jako je originalan.
Ana Andrejevna: Pa i vi piete? Kako to mora biti prijatno piscu! Vi, sigumo tampate i u urnalima?
Hljestakov: Da, tampam i u urnalima. Uostalom, mojih djela ima mnogo: Figarova enidba,1 Robert i avo, Norma.2 Vie se ve ni naslova ne sjeam. I sve sluajno: nisam htio da piem, ali mi pozorina direkcija veli: Molim te, bratac, napii neto. Mislim u sebi: Pa hajde, brate! I tako sam, ind mi se, sve napisao za jedno vee i sve iznenadio. Ja neobino lako mislim. Sve ono to je dosad bilo pod imenom barona Brambeusa3 Fregata Nadeda4 i Moskovski telegraf 5. . . sve sam to ja napisao.
Ana Andrejevna: Pa vi ste, dakle, to bili Brambeus?
Hljestakov: Pa da, ja im svima popravljam lanke. Smirdin6 mi plaa za to etrdeset hiljada.
Ana Andrejevna: Onda je, sigumo, i Jurij Miloslavski vae djelo.
Hljestakov: Da, to je moje djelo.
Ana Andrejevna: Odmah sam se sjetila.
Marija Antonovna: Ah, mamice, tamo je napisano da je to djelo g. Zagoskina.
Ana Andrejevna: Eto vidi: ja sam znala da e se ti ak i ovdje prepiratd.
Hljestakov: Ah da, to je istina, to je, zaista, Zagoskinovo; a postoji drugi Jurij Miloslavski, e, to je moj.
Ana Andrejevna: Pa ja sam to, sigurno, vaeg itala. Kako je lijepo napisano!
Hljestakov: Ja, priznajem, ivim za literaturu. Moja kua je prva u Petrogradu. Tako je i poznata: kua Ivana Aleksandrovia. Obraajui se svima. Budite dobri, gospodo, ako budete u Petrogradu, molim vas, molim vas, doite k meni. Ja i balove dajem.
Ana Andrejevna: Samo zamiljam, s kakvim se ukusom i kakvim sjajem tamo daju balovi!
Hljestakov: Prosto, nemojte govoriti. Na stolu je, na primjer lubenica^lubenica od sedam stotina rubalja. Supa u er
1  Bomareova komedrja iz 1784. g.
2  Opera V. Belinija iz 1831. g.
3  Pseudonim reakcionarnog urnaliste Senkovskog.
'' Pripov.   A.   A.   BestuevaMarlinskog   17971837.
5 List koji je izdavao N. A. Poljevoj  od 1825. do 1834. g.
0 Smirdin  petrogradski knjiar i  izdava.
pici donesena na lai pravo iz Pariza; kad podigniu poklopac, a ono para kojoj se slina ne moe nai u prirodi. Ja sam na balovima svakog dana. Imamo mi tamo ve i svoje drutvo za vist: mimistar spolinih poslova, franouski poslanik, engleski i njemaki poslanik i ja. I ponekad se, igrajui karte, tako umori da prosto nisi nizata. Kako kod kue ustrAm stepenicaima na etvrti sprat, samo kaem kuvarici: Na, Mavruka, injel ... ta priam, ja sam i zaboravio da ivim na prvom spratu. Samo jedne stepenice imam... A to je zanimljivo pogledati u moje pretsoblje prije no to se probudim: grofovi i knezovi guraju se tamo i zuje kao bumbari, samo uje  ..  ..  .. Ponekad i ministar ... Naelnik i ostali sa strahopotovanjem ustaju sa svojih stolica. ak mi i na paketima piu: Vae prevashodstvo. Jedanput sam ak upravljao i jedndm odjeljenjem ministarsitva. udnovato: direktor otiao, a kud je otiao  nije se znalo. Pa. prirodno, poelo se priati: kako i ta, ko da zauzome njegovo mjesto. Mnogi generali su poeijeli to mjesto i uzeli ga. Ali kad su prili poslu, onda, bogami, ne, teko je. Naoko izgleda lako, a kad bolje pogleda  prosto avo da ga nosi! Posldje vide, nema se kud  ve k meni. I odmah po ulicama kuriri, kuriri, kuriri... moete zamisliti, tiideset pet hiljada samo kurira! Kakva je situacija?  pitam. Ivane Aleksandrovi6u, idite da upravljate odjeljenjem! Priznajem, malo sam se zbunio, iziem u domaem odijelu; htio sam odbiti, ali misllm: doi e do cara, a poslirje i konduitna lista... Izvol'te, gospodo, primam dunost, primam, velim, neka bude, velim, primam, samo kod mene: ni, ni, ni! Ja imam otro uho! Jer ja... I zaista deavalo se, kad prolazim kroz odjeljenje  prosto zemljotres, sve drhti i trese se kao list. fNaelTiifc i ostali drhte od straha. Hljestakov sve jae pada u vatru. O, ja ne znam za alu. Svima sam im zadao strah. Mene se boji i sam Dravni savjet. Sta je'u stvari? Takav sam! Ja ne gledam nd na koga... svima govorim: Ja sam sebe poznajem, sam. Ja se svud nalazim, svud. U dvor idem svakog dana. Odmah sutra e me proizvesti za feldmarala... Oklizne se i umalo to ne pade na pod, ali ga inovnici pridre s potovanjem.
Naelnik prilazi i drhtei cijelim tijelom, napree se da izgovori: A vavava .. va . .
Hljestakov brzim, otrim glasom: ta je?
Naelnik: A vavava ... va ...
Hljestakov onakvim istim glasom: Nita ne razumijem, same gluposti.
Naelnik: Vavava.. .estvo, prevashodstvo, nije li po volji da se odmorite? ... evo i soba i sve to je potrebno.
Hljestakov: Odmarati se? Kojeta! Ali, izvol'te, gotov sam i da se odmaram. Doruak vam je, gospodo, dobar. .. Zadovoljan sam, zadovoljan sam. Deklamuje Labardan, labardan! Ulazi u pobonu sobu, naelnik za njim.
SEDMA POJAVA Predanji, osim Hljestakova i naelnika
Bopinski Dopinskom: Eto, Petre Ivanoviu, to vam je ovjek! Eto ta znai ovjek! Jo nikad nisam bio u drutvu tako vane lionosti, umalo to nisam umro od straha. Kako mislite, Petre Ivanovicju, ta je on u pogledu ina?
Dopinski: Po mome miljenju mal'te nije general.
Bopinski: Ja, opet, mislian, da general nije dostojan ni obuu da mu skine. A ako je general, onda moe biti samo generalisimus. Jeste li uli kako je prikljetio Dravni savjet? Hajd'mo to prije da ispriamo Amosu Fjodorovi6u i Koropkinu. Zbogom, Ana Andrejevna!
Dopinski: Zbogom kumice!
Obojica odlaze.
Artemije Filipovic Luki Lukiu: Prosto strano! A ni sam ne zna otkud to. A mi ak nismo ni u uniformama. Sta misli, kad se probudi i poalje dostavu u Petrograd. Odlazi, zamisljen zajedno sa kolskim nadzornikom, govorei: Zbogom, gospoo!
OSMA POJAVA
Ana Andrejevna i Marija Antonovna
Ana Andrejevna: Ah, kako je prijatan! Marija Antonovna: Ah, krasan!
Ana Andrejevna: Ali kako samo ima fino ponaanje! Odmah se moe vidjeti da je iz priiestonice. Maniri i sve to..  Ah, kako je Mjepo! Ja strano voMm takve mlade ljude! Prosto sam luda. Ja sam mu se, ipak, vrlo dopala: primijetila sam  jednako je mene pogledao.
Marija Antonovna: Ah, mamice, on je gledao u mene!
Ana Andrejevna: Molim te, odlazi sa svoiim glupostima! To je ovdje sasvim neumjesno.
Marija Antonovna: Ne, zaista, mamice!
Ana Andrejevna: Boe sauvaj, eto, da moe proi a da se ona ne prepiire! Ne moe, pa to ti je! Otkud e on u tebe gledati? I zato bi u tebe gledao?
Marija Antonovna: Zaista, mamice, stalno je gledao. I kako je poeo govoriti o Mteraturi, odmah je pogledao u mene, i posMje, kad je priao o torne kako je igrao vista s poslanicima, i onda je' pogledao u mene.
Ana Andrejevna: Pa, moda je ba jedanput i pogledao, a i to tek onako, samo da se kae. Ded,  veli u sebi,  i u inju da pogledam!
DEVETA POJAVA Preanji i naelnik
Naelnik ulazi na prstima: Pst, ps . . .
Ana Andrejevna: ta je?
Naelnik: Nije dobro to sam ga napio. A ta, ako je istina makar i pola od onoga to je govorio? Zamisli se. A kako i da ne bude istina? Kad se napije, ovjek izbrblja sve: to na umu, to na drumu. Malo je, naravno, slagao. Ali bez laganija nema razgovora. S ministrima se, karta i odlazi u dvor. . . Zaista, eto, to oovjek vie misM... vrag e ga znati, ni sam ne zna ta se deava u glavi, prosto, kao da stoji na nekom tornju iM kao da hoe da te objese.
Ana Andrejevna: A ja se uopte nisam uplaila; ja sam u njemu prosto vidjela jednog obrazovanog svjetskog ovjeka vieg tona, a njegovi inovi ma nisu ni vand.
Naelnik: E pa, ve vi  ene! Dovoljna je ta jedna jedina iije, i njornie je sve reeno! Vama je sve  igraka! Vi odjednom kaete neto onako. Vas  iibaju,  pa nita, aM kad
mua pozovu, njega nestane bez traga i glasa. Ti si, duo moja, bila s njim tako slobodna kao sa kakvim Dopinskiim.
Ana Andrejevna: Ja vam savjetujem da se zbog toga ne uznemirujete. Znamo i mi tako poneto... Pogleda u erku.
Naelnik sam: No, ve s vama govoriti!... Kakav je to samo sluaj! Jo ne mogu da doem k sebi od straha. Otvara vrata i govori kroz njih. Mika! Pozovi policajce Svistunova i erimordu, tu su negdje kod kapije. Poslije kratkog utanja. udno ti je danas sve u svijetu: da je to bar neki naoit ovjek, ve goljav, tanuan  kako da pozna ko je! Vojno Mce ipak jo pdkazuje ta je, a oim obue frak  to ti je kao muha s podsjeenim kriiima. A malo prije se u gostionici dugo natezao. Izvodio je takve alegorije i dvosmisslice da je izgledalo da nee doznati nikad ndta. A, eto, najzad se predao. I napriao jo vie no to je potrebno. Vidi se da je mlad ovjek.
DESETA POJAVA Predanji i Osip; svi mu tre u susret, zovu ga prstima.
Ana Andrejevna: Hodi ovamo, prikane!
Naelnik: Ț!... Sta je, ta je? Spava?
Osip: Jo ne, malo se tegM.
Ana Andrejevna: Sluaj, kako ti je ime?
Osip: Osip, gospoo.
Naelnik eni i erci: Dosta, dosta ve jednoim! Osipu. No ta je, prikane, jesu M te dobro nahraniM?
Osip: NahraniM, najpokornije zahvaljujem, dobro su me nahraniM.
Ana Andrejevna: A je M, reci mi: tvom gospodinu dolazi, iniisMm, vrlo mnogo grofova i knezova?
Osip u stranu: Sta da kaem? Kad su me sad dobro nahraniM, posMje e me znai, nahraniti jo bolje. Glasno. Da, dolaze i grofovi.
Marija Antonovna: Osipe, diuo, to je tvoj gospodin Mjep!
Ana Andrejevna: A kai mi, Osipe, moMim te, kako on...
Naelnik: Ma prestanite ve jedanput, moMm va! Samo mi smetate tim vaim praznim razgovorima. Pa, kako je, prijatelju? ...
Ana Andrejevna: A kakav in ima ,tvoj gospodie?
Osip: Pa tin obian.                                                          j
Naelnik: Ah, Boe moj, sve vi sa svojim glupim raspitivanjima! Ne date ovjeku ni rije da progovori o stvarima. No, prtijatelju, p'a kakav je tvoj gospodin? ... Strog? Da l' voM da grdi ili ne?
Osip: Pa, voli red. Voli da mu sve bude ispravno.
Naelnik: A memi se tvoje Mce jako dopada! Mora biti, ptrijatelju, da si ti neki dobar ovjek. Pa ta...
Ana Andrejevna: Sluaj, Osipe, a da li tvoj gospodin nosi tamao uniformu? ...
Naelnik: Dosta ve jednom, egrtaljke jedne. Ovdje je stvar ozbiljna. Radi se o ivotu oovjeka... Osipu. No da, prijatelju, ti mi se, zaiista, vrlo dopada. Na putu, zna, ovjeku ne kodi da popije koju au aja vie; sad je pohladno. Pa evo ti par srebrnih rubalja na aj.
Osip primajui novac: Najpokornije vam zahvaljujem, gospodine! Neka ti Bog da zdravlja, pamogH ste bijedna ovjeka.
Naelnik: Dobro, dobro, meni je milo. A ta, prijatelju...
Ana Andrejevna: uj, Osipe, a kakve se oi naivie dopadaju tvom gospodinu? ...
Marija Antonovna: Osipe, duo, to tvoj gospodin ima divan nosi!
Naelnik: Ma priekajte, pustite mene!... Osipu. A ded, prtijatelju, kai ti'meni, moMm te: ha ta tvoj gospodki obraa vie panju, to jest, ta mu se na putu vie dopada?
Osip: On voM prema priMkama, kako kad. Najvie voM da ga Mjepo doekaju i dobro ugoste.
Naelnik: Dobro ugoste?
Osip: Da,, dobro ugoste. Pa eto, ta sam ja, jedan kreposni ovjek, a on gleda da i meni bude dobro. Bogami! Deavalo se, kad nekud svratimo, da me pita: Sta je, Osipe, jesu l'te Mjepo poastiM?  Ravo, vae visokoblagorodije!  E, Osipe, veM, to je rav domain. Ti me, veM, podsjeti kn doem.  A,  mislim u sebi mahnuvi rukom,  nek ide zibogom! Ja sam oovjek prost.
Naelnik: Dobro, dobro, pravo ti kae. Ja sam ti dao malo na aj, a sad evo jo malo na troak.                      *
Osip: Sto mi dajete, vae visokoblagorodije? Stavlja novac u dep..Osim da popijem koju u vae zdravlje.

Ana Andrejevna: Hodi, Osipe, i od mene e dobdti. '     Marija Antonovna: Osipe, duice, poljubi tvoga gospodina!
               Iz druge sobe uje se nakaljavanje Hljestakova
Naelnik: Pst! Podie se na prste; svi govore poluglasno. Ne larmajte! Odlazite, dosta je ve vaeg...
Ana Andrejevna: Hajdemo, Maenjka! Rei u ti da sam na gostu primijetila neto o emu samo nas dvdje nasamo moemo govoriti.
Naelnik: O, tamo e tek biti razgovora! Da ti je samo da ode i uje, pa ui da zapui. Obraa se Osipu. Pa, prijatelju...
JEDANAESTA POJAVA Preanji, erimorda i Svistunov.
Naelnik: Ț! to su ti nespretni medvjedi  lupaju 6izmama! Tako tutnji kao da neko baca s kola etrdeset pudi. Kud vas avo nosi?
erimorda: Bio sam po nareenju . ..
Naelnik: Pst! Zatvara mu usta. Kako je graknuo gavran! Ismijava ga. Bio sam po nareenju! Rie kao iz bureta. Osipu. Pa, prijatelju, ti idi i pripremaj to treba za gospodina. Trai sve to god ima u kui. Osip odlazi. A vi stojte na kapiji i da se ni maknuM niste! I u kuou ne putajte nikoig stranog, a narodto ne trgovce! Ako makar jednog od njih pusti1;e, onda... im primijetite da neko ide sa albom, pa makar i da nije sa albom, ali ako samo Md na ovjeka koji bi htio da se aM na mene, odmah za vrat pa napolje! Sve ovako, Mjepo! Pokazuje nogom. Jeste M uM? Pst... Pst... Odlazi na prstima za policajcima.
CETVRTI IN
Ista soba u naelnikovoj kui
Prva pojava
Vlaze oprezno skoro na prstima: Amos FjordoroviS, Artemije FilipoviS,
Potar, Luka LukiS, Dopinski i UopSinski, sasvim paradno i u uniformi.
Tokom cijele pojave govori se poluglasno.
Amos Fjodorovi postrojava ih sve u polukrug: Zaboga, gospodo, bre u krug, i sa malo vie reda! Bog e ga znati: odlazi i u dvor i grdi Dravni savjet! Postrojte se po vogniki, neiziostavno po voijndki. Vi, Petre Ivanoviu, trknite na onu stramu, a vi, Petre Ivanoviu, stanite evo ovdje.
Oba Petra Ivanovia tre na prstima.
Artemije Filipovifr. Vaa volja, Aniose Fjodoroviu, ali bi trebalo neto da preduzmemo.
Amos Fjodorovi: A ta to?
Artemije Filipovic: Pa zna se ta.
Amos Fjodorovi: Da tutnemo?
Artemije Filipovi: Opaisno je ,to, vrag da ga nosi, razvikae se: dravni je to ovjek. Nego, ta misli, u vidu priloga od strane plemstva za kakav spomenik?
Potar: IM, pak: Evo, doao potom neki novac, za koji se ne zna kome je upuen.
Artemije Filipovi: Pazite da vas on ne poalje potom nekud podalje.  Skiajte, u jedinoj  dobro ureenoj  dravi te
stvari ne. rade se tako. Sta e nas ovdje itav eskadron? Treba da se predstavrjamo ipojedinaono, pa u etiri oka i ono... kao to to ve treba; da ni tvoje ui ne uju. Eto kako se to radi u dobro ureenom drutvu. Pa eto, vi, Amose Fjodorovicu, ponite prvd.
Amos Fjodorovi: Ta, bolje da vi to, u vaem zavodu je visoki posjetilac uzeo hljeb i so.
Artemije Filipovi: Onda bolje da pone Luka Luki, kao prosvjetitelj omladine.
Luka Luki: Ja ne mogu, ne mogu gospodo. Ja sam, priznajem, tako vaspitan da im sa mnom pone govoriti neko ko je ma i za jedan in vii od mene, u meni dua prosto zamre a jezik se zavee, pa ni da makne. Ne, gospodo, oslobodite me, pobogu, oslobodite me toga!
Artemije Filipovi: Pa da, Amose Fjodoroviu, nema nikog drugog osim vas. Oim progovorite, iz vas kao Ciceron da govori.
Amos Fjodorovic: Sta vi priate, kakav Ciceron! Vidi ti sad, ta je on izmiislio! Sto se ponekad oduevim kad govorim o domaim ili lovakim psiima ...
Svi navaljuju na njega. Ne, ne samo o psima, ve isto tako i o Vavilonskoj kuli... ne, Amose Fjodoroviu, nemojte nas ostavljati, budite na otac!... Ne, Amose Fjodorovicu!
Amos Fjodorovi: Ma, okanite se vi rhene, gospodo!
Toga trenutka zauju se koraci i nakaljavanje u Hljestakov
Ijevoj sobi. Svi pojure k vratima, gurajui se i trude se to prije
da iziu, to ne prolazi be toga da  neko   nekoga  ne   oepi.
Odjekuju poluglasni uzvici.
Glas Bopinskog: Jaoj, Petre Ivainoviu, stali ste mi na nogu!
Glas Zemljanike: Pustite malo, gospodo, makar duom da danem, sasvim ste me prignjeili!
Otimaju se nekoliki uzvici: Jaoj, jao! Najzad se svi izvuku, i soba ostaje prazna.
DRUGA POJAVA
Hljestakov sam, izlazi pospanih oiju: Ja sam, ini mi se, prilino odspavao. Gdje su samo nali takve dueke i perine? ak sam se i oznojio. Izgleda da su mj jue o doruku neto
usiuli: i sad mi jo bije u glavi. Kako vidim, ovdje se prijatno moe provoditi vrijeme. Volim gostoljublje i, priznajem, vie mi se dopada kad mi ugaaju iz ista srca nego li iz interesa. A naelnikova erka vrlo je lijepa, a i mamica je takva da bi jo moglo . . . Ne, ja ne znam, ali mi se, bogami, dopada takav ivot.
TRECA POJAVA Hljestakov i Amos Fjodorovi.
Amos Fjodorovi ulazei i zastajui, za sebe: Boe, Boe, pomozi. Evo mi i koljena klecaju. Glasno, ukrutivi se i pridravajui sablju rukom. Imam ast da vam se predstavim: sudija ovdanjeg sreskog suda, koleki asesor Ljapkin  Tjapkin.
Hljestakov: Sjeite, molim vas. Vi ste, dakle, ovdje sudija?
Amos Fjodorovi: Godine 1816. bio sam po voljd plemstva izabran na tri godine i nastavljao sam tu dunost do dananjeg dana.
Hljestakov: Iijepo je, ipak, biti sudija?
Amos Fjodorovi: Za tri trogodinjice bio sam predlagan za Vladimira etvrtog stepena po odobrenju pretpostavljenih. U stranu. A novac mi u aci, a aka sva kao u vatri.
Hljestakov: Meni se dopada Vladimir. A Ana treeg stepena ve ne tako.
Amos Fjodorovi pruajui stisnutu pesnicu pomalo naprijed. U stranu: Gospode Boe, ne znam ve ni gdje sam. Kao da je podamnom eravica.
Hljestakov: Sta vam je to u ruci?
Amos Fjodorovi zbunivi se i isputajui novanice na pod: Nije nita.
Hljestakov: Kako nita? Vidim, eto, da je pao neki novac.
Amos Fjodorovi drhtei cijelim tijelom: Uopte nije! U stranu. O, Boe, evo me ve i na sud! I kola su poslali da me odnesu!
Hljestakov podiui novanice: Da, ovo je novac.
Amos Fjodorovi u stranu: No, sve je svreno: propao sam, propao sam!
Hljestakov: Znate li ta? Dajte mi ga u zajam.
Amos Fjodorovi uurbano: Kako, kako . . . s velikim zadovoljstvom. U stranu. Samo hrabrije, hrabrije! Pomozi mi, presveta Bogorodice!
Hljestakov: Ja sam se, znate, istroio na putu: te ovo, te ono... Uostalom, odmah u vam ih poslati iz sela.
Amos Fjodorovi: Ali, molim vas, kakobi to bilo mogue! I bez toga, ovo je takva ast. .. Naravno, svojirn slabim snagama, revnou i usrdnou prema pretpoatavljenima . . . ja u se postarati da zasluim. .. Podie se sa stolice, ukruti se i stavi ruke na avove. Ne srnijem vas vie uznemiravati svojim prtisustvom. Neete dati nikakve naredbe?
Hljestakov: Kakve naredbe?
Amos Fjodorovi: Mislim, neete dati nikakve naredbe ovdanjem sreskom sudu?
Hljestakov: A zato? Pa sad nemam nikakve potrebe u n'jemu.
Amos Fjodorovi klanja se i odlazei, u stranu: No, grad
je na!
Hljestakov poslije njegova odlaska: Sudija je dobar oovjek!
CETVRTA POJAVA
Hljestakov  i potar  koji  ulazi, ukruen,  u  uniformi, pridravajui sablju.
Potar: Imam astt da se predstavim: potar dvorski savjetnik Spekim.
Hljestakov: A, molim liiepo. Ja veoma volim prijatno drutvo. Sjedite. Vi stalno ivite ovdie?
Potar: Sasvim tako.
Hljestakov: Meni se dopada ovdanja varoica. Naravno, nije tako mnogoliudna  ali ta! To nije priiestonica. To nije priiestonica, zar niie tako?
Potar: Potpuno tako.
Hljestakov. Pa to samo u priiestonici ima bontona i nema provincijskih gusaka. Sta vi mislite, nije li tako?
Postar: Sasvim tako. U stranu. Pa on, ipak, nimalo nije gord; o svemu se raspituie.
Hljestakov: A, ipak, priznajte da se i u maloj varoici moe ivjeti sreno.
Potar: Sasvim tako.
Hljestdkov: ta je, po mome miljenju, potrebno? Potrebno je samo to da te potuju i iskreno vole  zar niije tako?
Potar: Potpuno tako.
Hljestakov: Drago mi je, priznajem vam, to ste istog miljenja kao i ja. Za mene e sigurno rei da sam unovat, ali moj' karakter je takav. Gledajui mu u oi, govori za sebe. Da potraim u zajam od ovog potara! Glasno. Kako se 6udnovat sluaj dogodio sa mnom: sasvim sam se i9troio na putu. Ne biste li mi vi mogli dati u zajam tri stotine rubalja?
Potar: Kako da ne? Smatrau za najveu sreu. Evo, izvolite. Od sveg srca sam spreman da vas usluim.
Hljestakov: Vrlo sam zahvalian. A ja, priznajem, strano ne
volim a se odriem neega na putu, a i nato? Zar nije tako?
, Potar: Sasvim tako. Ustaje, ukruti se i pridrava sablju.
Ne  smijem  vie  da  vas  uznemiravam  svojim  prisustvom. . .
Hoete li imati kakve primjedbe u pogledu potanske uprave?
Hljestakov: Ne nita.
Potar se klanja i odlazi..
Hljestakov. Palei cigaru: I potar je, ini mi se, isto tako dobar ovj'ek. B'ar je usluan. Volim takve ljude.
PETA POJAVA
Hljestakov i Luka Luki, koji je skoro ubaen kroz vrata. Za njim se uje gotovo jasan glas: ega se boji?
Luka Luki ispravljajui se ne bez drhtanja i pridravajui sablju: Imam ast da se predstavim: nadzornik kola, titularni savjetnik Hlopov.
Hljestakov: A, molim lijepo. Sjedite. Hoete li oigaru? Daje mu cigaru.
Luka Luki za sebe, neodluno: Eto ti sad. E, ovo nikako nisam pretpastavLjao. Da uzmem ili da ne uzmem?
Hljestakov: Uzmite, uzmite, to je vrlo dobra cigara. Naravno, nije onakva kakve su u Petrogradu. Tamo sam vam ja, dragi moj, puio oigare po dvadeset i pet rubalja stotina  prosto prste da olie kad je popui. Evo vatre, zapalite. Dodaje mu svijeu.
Luka Lukic pokuava da pripali i sav drhti.
Hljestdkov: Ma, ne s tog kraja.
Luka Luki od straha ispusti cigaru, pljune i, mahnuvi rukom, za sebe: avo nek nosi sve! Upropasti me prokleti strah!
Hljestakov: Kao to vidim, vi niste Ijubitelj cigara. A to se mene tie, priznajemi: to mi je slabost. I eto, jo, to se tie enskog pola, nikako ne mogu da budem ravnoduan. A kako vi? Kakve se vama vie dopadaju, brinete ili blondinke?
Luka Luki nalazi se u strahovitoj nedoumici ta da kae.
Hljestakov: Ne, otvoreno kaite, brinete ili blondinke?
Luka Lukic: Ne smijem da znam.
Hljestakov: Ne, ne, nemojte se izgovarati. Ja neizositavno hou da znam kakav je va ukus.
Luka Luki: Usuujem se da vam kaem. .. V stranu. No, ni sam ne znam ta govorim.
Hljestakov: A, a, neete da kaete. Sigurno vam je kakva briineta splela mreacu. Priznajte, je 1' splela?
Luka Luki uti.
Hljestakov: A, a, pocrvenjeli ste, vidite, vidite! to ne kaete?
Luka Luki: Uplaio sam se, vae bla. . . prevas. . svjetl... V stranu. Izdao me prokleti jezik! Izdao me!
Hljestakov: Uplaili se? A u mojim oima zaista ima neto to uliva strah. Ta bar znam da nijedna ena ne moe da ih izdri, zar ne?
Luka Luki: Sasvim tako.
Hljestakov: Eto, sa mnom se desio udan slusg: na putu sam se sasvim istroio. Ne biste mi vi mogii dati trista rubalja u zajam!
Luka Luki hvatajui se za depove, za sebe: Sad e biti, akojiemam! Imam, imam Vadi i drhtei daje novanice.
Hljestakov: Najpokomije zahvaljujem.
Luka Luki isteui se i pridravajui sablju: Ne smijem vas dal'je uznemiravati svojim prisustvom.
Hljestakov: Zbogom.
Luka Luki skoro leti napolje i govori u stranu: No hvala Bogu! Moda sad nee ni zaviriti u razrede!
SESTA POJAVA
Hljestakov i Artemije Filipovvt, istegnuvi se i pridravajui sablju.
Artemije Filipovi: Imam ast da se predstavim: staratelj sirotita, dvorski savjetnik Zemljanika.
Hljestakov: Dobar dan, sjedite, molim pokomo.
Artemije Filipovic': Imao sam ast da vas pratim i primim lino u siroititu koje je povjereno mome nadzoru.
Hljestdkov: A, da sjeam se. Vi ste me vrlo lijepo poastiti dorubom.
Artemije Filipovi: Rad sam da se trudim u slubi otadbine.
Hljestakov: Priznajem, to mi je slabost: ali volim dobru kuhinju. Recite mi, molim vas, meni se ini kao da ste vi jue bili malo nii rastom, nije li tako?
Artemije Filipovic: Vrlo moguno. Poutavi. Mogu vam rei da ne alim nita i da marljivo vrim slubu. Primie se blie svojom stolicom i govori poluglasno. Eto, ovdanji potar uopte nita ne rai: sav posao sasvim mu je zanemaren, poiljke se zadravaju. . . izvolite se sami naroito uvjeriti. Isto tako i sudija, koji tek to je pred moj dolazak bio kod vas, samo juri za zeevima, u sudskim prostorijama dri pse i vladanja je,  ako u pred vama da priznam,  naravno, za dobro otadbine ja sam to duan da uradim, mada mi je on roak i prijatelj,  vladanja je takvog da je za najveu osudu. Postoji ovdje jedan spahija, Dopinski, kojeg ste vi izvoljeli vidjeti; i im taj Dopinski izie nekud iz kue, on odmah tamo, i sjedi kod njegove ene, ja sam gotov i da se zakunem... a naroito pogledajte djecu: nijedno od njih ne lii na Dopinskog, ve sva, ak i mala djevojica, pljunuti sudija.
Hljestakov: Ma nemojte kazati, molim vas! A ja nikad to ne bih pomislio.
Artemije Filipovi: A evo i nadzornik ovdanje kole. Ne znam kako mu je vlada mogla i povjeriti tafcvu dunost. Gori je nego jakofoinac, omladini uliva u glavu tako nepouzdame misli da je ak tefco i isfcazati. Ako zatpovjedite ja u to sve Ijepe izloiti pismeno.
Hljestakov: Doforo, makar i pismeno. Meni e biiti vrlo milo. Ja, znate, jafco volim da proitam neto zanimljivo kad mi je dosadno ... Kafco je vae ime? Ja sve zaboravljam.
Artemije Filipovi: Zemljanika.
Hljestakov: A, da Zemljanika. A recite, molim vas, imate li vi djece?
Artemije FilivoviS: Kako da ne; dvoje ve odraslih.
Hljestakov: Sta kaete, odraslih! A kako oni . . . kako oni to? . . .
Artemije Filipovii: To jest, izvoljeli biste pitati, kako im je imne?
Hljestakov: Da, fcako im je ime?
Artemije Filipovic': Nikolaj, Ivan, Jelisaveta, Marija i Perepetuja.
Hljestakov: To je lijepo.
Artemije Filipovi: Ne smijem vas uznemiravati svojim prisustvoim, ni oduzimati vam vrijeme koje je namirjetijeno svetim dunostima . .. Klanja se i hoe da ide.
Hljestakov pratei ga: Ne, hita. Sve je to vrlo smijeno to ste vi govorili. Izvolite i drugi put.. . Ja to veoma volim Vraa se i otvara vrata, vie za njim. Hej, vi! Kako vam je, ja sve zaboravljam, kako vam je ime i prezime? ,Artemije Filipovi: Artemije Filipovi.
Hljestakov: Molim vas, Artemije Pilipovi^, sa mnom se desio uan sluaj: na putu sam se sasvim istroio. Imate li, moda, da mi date u zajam etiri gtotine rubalja?
Artemije Filipovi: Imam.
Hljestakov: No, ba kao narueno. Najpokornije vam zahvaljujem.
SEDMA POJAVA
Hljestakov, Bopinski i Dopinski.
Bopinski: Imam ast da se predstavim: stanovnifc ovdanje varoi, Petar, Ivamov sin, Bopinski.
Dopinski: Spahija Petar, Ivanov sin, Dopinski.
Hljestakov: A da, ja sam vas ve vidio. Vi ste, ini mi se, onda pali? Sta je, kako je va nos?  *
Bopinski: Hvala Bogu. Nemojte se uznemiravati  zasuio je, sasvim je zasuio.
Hljestakov: Dobro to je zasuio. Rad. . . Odjednom i odsjeno. Imate li novaca?
Dopinski: Novaca? Kako novaca?
Hljestakov: Hirjadu rubalja u zajam.
Bopinski: Toliko, bogami, nemam. Imate li vi, Petre Ivanoviu?
Dopinski: Kod sebe nemam, jer moj novac, ako je po volji da znate, uloen je u kasu.
Hljestakov: Pa, ako nemate hiljadu, onda sto rubalja.
Bopinski pretraujui po depovima: Vi, Petre Ivanoviu, nemate sto rubalja? Ja imam svega etrdeset papirnih.
Dopinski gledajui u novanik: Svega dvadeset i pet rubalja.
Bopinski: Pogledajte vi to malo bolje, Petre Ivanovicu! U vaem depu, znam, tamo s desne strane nalazi se rupa, pa su sigurno u rupu nekako zapale.
Dopinski: Nema,  vjerujte,  ni  u  rupi  ih nema.
Hljestakov: Pa svejedno. Ja sam to samo onako. Dobro, neka bude ezdeset i pet rubalja. Svejedno je. Prima novac.
Dopinski: Usuujem se da vas zamolim odnosno jedne vrio fine okolnosti.
Hljestakov: A koje to?
Dopinski: Stvar je vrlo finog svojstva: moj starirji sin, izvol'te vidjeti, roen je jo prije brka.
Hljestakov: Zaista?
Dopinski: To jest, to se samo tako kae, a inae on je moj roeni tako potpuno kao i u braku, i sve sam to poslije kao to treba dovrio zakonskim branim vezama. I ja bih htio, izvol'te vidjeti, da on sada bude sasvim, to jest, zakoniti moj sin i da ima isto tako prezime kao i ja: Dopinski.
Hljestakov: Pa dobro: neka ima! To se moe.
Dopinski: Ja vas ne bih ni uznemiravao, ali mi ao njegovih sposobnosti. To vam je takav deko. . . budi velike nade; govori napamet razne stihove i, ako negdje nae noi, odmah naini mala kola tako vjeto kao kakav opsenar. Eto neka kae i Petar Ivanovi.

Bopinski: Da, jako je sposoban.
Hljestakov: Dobro, dobro! Pobrinuu se o tame, govoriu . . . ja se nadam. . . Sve e biti uinjeno, da da. . . Obraajui se Bopinskom. Imate li i vi moda neto da mi kaete?
Bopinski: Kako da ne, imam jednu vrlo vanu molbu.
Hljestakov: A kafevu, o emu?
Bopinski: Najpokoirniie vas moiim, kad poete u Petrograd, reeite tamo svima velmoama, i senatorima, i admiralima: Vaa svjetlosti i prevashodstvo, u takvoj i takvoj . varoi ivi Petar Ivanovdc Bopinski. Ba tako im reoite: Zivd Petar Ivanovi Bopinski!.
Hljestakov: Vrlo rado.
Bopinski: Pa ako budete i kod cara, onda i caru recite: Vae imperaforsko velianstvo, u takvoj i takvoj varoi ivi Petar Ivanovi Bopdnski.
Hljestakov: Vrlo dobro.
Dopinski: Izvinite to smo vam tako smetali svojim prisustvom.
Bopinski: Izvinite to smo vam tako smetali svojim prisustvom.
Hljestakov: Nita, nita. Meni je vrlo prijatno. Ispraca ih.
OSMA POJAVA
Hljestakov sam.
Ovdje ima mnogo movnika. Meni se ipak ini da me oni smatraju za dravnog ovjeka. Svakako sam im jue potpraio. Kakve budale! O svemu ovome u napisati Trjapikinu^ u Petrograd: on piskara lanie, pa nek ih^ dobro ispreskae. Hej. Osipe, donesi mi hartije i mastila! Osip proviri kroz vrata, rekavi odmah. A ve ako Trjapikin uzme nekog na zub  onda se uvaj: taj nee potedjeti ni roenog oca, a voli i novac. Uostalom, ovi su inovnici dobri ljudi: to im je lijepa crta to su mi dali u zajam. Ba da prebrojim koliko imam novaca. Ovo je tri stotine, od sudije. Ovo je od potara tri stotine, est stotina, sedam stotina, osam stotina. Sto je ova umaena! Osam stotina, devet stotina . . . Oho," prelo hiljadu. E gdje si sad, kapetane, ded doi mi sad da vidimo ko bi koga!
DEVETA POJAVA
Hljestakov i Osip s mastionicom i hartijom.
Hljestakov: No ta je, budalo, vidi li kako me doekuju i aste? Poinje pisati.
Osip. Pa, hvala Bogu! Samo znate li ta, Ivane Aleksandroviu?
Hljestakov pie: Sta?
Osip: Idite odavde. Vrijeme je ve, bogami.
Hljestakov pie: Glupost! A zato?
Osip: Pa tako. Neka svi oni idu zbogom! Proveli ste se ovdje dva dana, pa dosta. to se uputati dugo s niima! Ostavite ih vragu! Nezgodno je vrijeme: moe neko drugi naii... Bogami, Ivane Aleksandroviu, a ovdje su konji dobri, pa da mi krenemo! .. .
Hljestakov pie: Ne, hoe mi se jo malo da se provedemo ovdje. Ostavi do sutra.
Osip. A to sutra! Bogami, Ivane Aleksandroviu, poimo danas. Makar da vam odaju veliku poast, ipak, znate, bolje da odemo to priije: vas ovdje, zaista, dre za nekog drugog.. . A i otac e se ljutiti zbog toga to smo se zadrali tako dugo. Zaista, divno bismo se odvezli odavde! I tu bi nam dali dobre konje.
Hljestakov pie: Pa dobro. Samo odnesi najprije ovo pismo, a ujedno, molirn te, uzmi i putni list. I pazi da budu dobri konji. Koijaima reci a u bakia davati po srebrnu rublju, da me voze kao kurira i da pjevaju pjesme! . . . Nastavlja da pie. Samo zamiljiaim, Trjapikin e pui od smijeha...
Osip: Ja u ga, gospodaru, otpraviti po ovom momku, a sam u spremiti stvari da ne bi vrijeme uzalud prolazilo.
Hljestakov pie: Dobro. Samo mi donesi svijeeu.
Osip izlazi i govori iza kulisa: Hej sluaj, brate, da odnese ovo pismo na potu i kae potaru da ga primi bez novaca, i reci da odmah poalje gospodinu najbolju trojku, kurirsku; a podvoz, reci, gospodin, nee platiti, podvoz je, ovaj, reei, dravni. I bre samo, a ne, ovaj, da se gospodin Ijuti. ekaj, pismo jo nije gotovo.
Hljestakov nastavlja da pie: Zanimljivo bi bilo znati gdjje on sad stanuje u Potanskoj ili Grahovsfeoj ulici? I on ti
voli esto da mijenja stan i da ne plaa kiriju. Napisau na sreu  u Potansku. Savija i pie adresu.
Osip donosi svijeu.  Hljestakov peati.  U to se  uje glas erimorde: "Kud si nagao. bradonjo? Kaem ti, naredeno je da se ne puta niko.
Hljestakov daje Osipu pismo: Na, odnesi. Glasovi trgovaca: Dopustite nam, brate! Vi nas ne moete zaustaviti. Doli snio posiom.
Glas erimorde: Odlazi, odlazi! Ne prima nikog, spava.
'  Galama se poveava.
Hljestakov: Sta je to tamo, Osipe? Pogledaj, kakva je to larma?
Osip gledajui kroz prozor: Neki trgovci hoe da uu, a straar ih ne puta. Mau nekim hartijama, sigurno hoe vas da vide.
Hljestakov prilazei prozoru: ta elite, Ijubazni?
Glasovi trgovaca: Traimo zatitu tvoje milosti. Naredite, gospodine, da prime nau molbu.
Hljestakov: Pustite, ih, pustite neka uu. Osipe, kai im nek uu.
Osip  odlazi.
Hljestakov prima molbe kroz prozor, razvija jednu od njih i ita: Njegovoj Visokoblagorodnoj Svjetlosti, Gospodinu Finansovu od trgovca Abdulina . . . Vrag e ga znati ta je ovo: ovakvog ina i nema!
DESETA POJAVA Hljestakov i trgovci sa pletarama vina i glavama eera.
Hljestakov: ta elite, ljubazni? Trgovci: Klanjamo se Vaoj milosti. Hljestakov: A ta elite?
Trgovci: Neniojte nas ubijati, gospodine! Namete trpimo sasviim neduno.
Hljestakov: Od koga?
Jedan od trgovaca: Pa sve od ovdanjeg naelnika. Takvog naelnika, gospodine, jo nikad nismo imali. Takve namete mee na nas da se ni opisati ne moe. Razmijetaniem vojnika po naim stanovima toliko nas e izmuio da nam ostaje jo samo oma na vrat. Uhvati ovjeka za bradu i govori: Ah ti, Tatarine! Bogami! Pa bar da kae da ga u neemu nismo potovali: ali mi ispunjavamo sve to je red: to sljeduje za haljine njegovoj eni i erci  mi nismo protiv toga. AM ne, vidi li, njemu je sve malo. Ojoj, samo ue u duan i nosi sve to god mu padne aka. Spazi li komad sukna, odmah kae: E, mili moj, ovo je lijepo sukno, odnesider ga mojoj kui. I ti nosi, a u komadu e biti bezmalo pedeset arina.
Hljestakov: Nije mogue? Ah, kako je hulja!
Trgovci: Bogami, takvog niko ne pamti naelnika. Prosto sve mora da posakriva u duanu kad njega spazi. To jest, ne da kae da on uzima samo kakvu delikatnu stvar, ve kupi i svako ubre: neke suve ljive, to stoje u buretu ve po sedam godina, i koje ni moj egrt nee da jede, on zgrabi po itavu pregrt. Njegov imendan pada na Antonija, i ve si, ini ti se, svega navukao i ni u amu ne oskudijeva. Al' ne, daj jo: i na Onufrija je njegov imendan. Sta da radi? Nosi i na Oniufrija.
Hljestakov: Pa to je prosto razbojnik!
Trgovci: Oj, oj! A pokuaj da mu protivrjei! Poslae ti u kuu itav puk vojnika na stanovanje. A uradi li neto, odmah nareuje da se za tobom zatvore vrata: Ja te, veli, neu, veli, podvrgavati tjelesmom kanjavanju niti mukama muiti  to je, veli, zakonom zabranjeno, nego e ti meni, ljubazni mog, slane ribe jesti!
Hljetakov: Ah, kakva hulja! Pa za to ga prosto treba u Sibir.
Trgovci: Ma kud bilo da ga otpravi tvoja milost, bie dobro, samo da jest, to jest, podalje od nas. Nemoj, spasitelju na, da odbrje hljeb i so. Klainjamo ti se eerom i balonom vina.                             
Hljestakov: Ne, to nemojte misliti: ja ne primam uopte nikakvo mito. Nego, eto, kad biste, na primjer, predloiM da date u zajam jedno tri stotiine rubalja, e onda bila bi sasvim druga stvar: u zajam mogu uzeti.
Trgovci: Izvoli, spasioe na! Vade novac. A to samo tri stotine? Uzmi bolje pet stotina, samo nam pomozi!
Hljestakov: Izvolite  kad je u zajam, uzeu bez rijei.
Trgovci prinose mu novac na srebrnom posluavniku: Pa molimo, uzmite zaiedno i posluavnik.
Hljestakov: Dobro, moe i posiuavnik.
Trgovci klanjajui se: Onda uzmite ujedno i eer.
Hljestakov: O, ne: ja mkakvo mito. . .
Osip: Vae visokoblagorodiie, to ne uzmete? Uzmite, dobro e doi za put. Daj ovamo te glave i vreiou! Daj sve, sve e to dobro doi. to je ono tamo? Kanap? Daj i kanap! I kanap moe trebati na putu: slomiju se kola ili neto drugo, pa se moe zavezati.
Trgovci: Pa uinite nam milost, vaa svjetiosti. Jer ako, to jest, vi ne pomognete u naoj molbi, onda ne znamo kako e biti: prosto omu na vrat da metnemo.
Hljestakov: Svakako, svakako! Postarau se.
Trgovci odlaze. uje se enski glas: Ne, ti me mora pustiti.' Na tebe u se samom njemu aliti. Nemoj tako da se gura!
Hljestakov: Ko je tamo? Prilazi prozoru. A ta e ti draga moja?
Glasovi dviju ena: Molimo te za milost, spasioe! Naredi, gospodine, da nas saslua.
Hljestakov kroz prozor: Pustite je.
JEDANAESTA POJAVA
Hljestakov, bravarka i pooficirka.
Bravarka klanjajui se do zemlje: Milosti molim... Podoficirka: Milosti molim ... Hljestakov: A ko ste vi, ene? Podojicirka: Podoficirika Ivanova.
Bravarka:  Bravarka,   ovdanja   graanka,   Fevronja   Petrovna Poljepkina, moj otac ...
Hljestakov: ekaj, neka govori prvo jedna. Sta ti hoe?
Bravarka: Milosti molim: alim se na naelnika. Dabogda ga svako zlo snalo! Ni u emu sree ne imali, ni njegova djeca, ni on, hulja, ni njegovi strdevi, nd tetke.
Hljestakov: A to?
Bravarka: Pa otjer'o mi mua u vojsku, a nije bio red na nas, huljia jedna! A nd po zakonu ne treba: oenjen je.
Hljestakov: Kako je to mogao uraditi?
Bravarka: Uradio je, hulja, uradio; ubio ga Bog i na ovom i na onom svijetu! Cajkla mu, dabogda, i tetka, ako ima tetku, i otac, ako mu je iv, neka i on, nevaljalac, crkne i zanavijek se zadavi, hulja jedna! Trebalo je da uzme krojaevog sina, taj je bio i pijanica, al' su ga roditelji bogato podmitili, i on se onda okomi na sina trgovkinje Pantelejeve, al' i Pantelejeva poalje njegovoj supruzi tri komada platna; a on onda k meni. Sta e tebi, veli, mu? On ti ve vie nije potreban. To ja znam  treba li il' ne treba; to je moja stvar, hulja jedna! On je, veli, lopov, ukrae neto pa e ga i onako idue godine uzeti u regrute. A 'kako je meni bez mua, hulja jedna! Ja sam slaba, nitkov jedain! Niko u cijeloj rodbini ne vidio bijela dana! I ako tatu ima, i tata da . . .
Hljestakov: Dobro, dobro. A ti? Ispraa enu.
Bravarka odlazei: Nemoj zaboraviti, spasitelju na! Budi milostiv!
Podoficirka: Dola sam, bauka, na naehiika...
Hljestakov: No pa ta, zbog ega. Ukratko kai.
Podoficirfca; Iibao me je, baouka!
Hljestakov: Kako?
Podoficirka: Pogrekom, spasitelju moj! Neke nae seljanke potukle se tamo na pijaci, a policija nije dola na vrijeme, pa zgrabila mene. I tako su me ispraili da dva dana ni sjedjeti nisam imogla.
Hljestakov: Pa ta sad da se radi?
Podoficirka: Ono, naravno, sad se ne moe nita. Al' mu naredi da plati trof za pogreku. Ja neu da se odriem svoje sree, a malo novaca sad bi mi jako dobro dolo.
Hljestakov: Dabro, dobro. Idite, idite. Urediu ja to. Kroz prozor se pomaljaju ruke s molbama. Ko je to io tamo? Prilazi prozoru. Neu, neu! Ne treba. Odlazei. DosadiK su mi, avo da ih nosi! Ne putaj ih, Osipe!
Osip vie kroz prozor: Odlazite, odlazdte! Doite sutra!
Otvaraju se vrata,   i pojavljuje   se   neka   figura   u   cupavom
injelu, neohrijana, oteenih usana i zamotanog ohraza; za njom
u perspektivi pokazuje se nekoliko drugih.
Osip: Odlazi, odlazi! Kud si navalio? Upire mu ruke u trhuh i zajedno s njim ispada u predsohlje, zalupivi za sohom vrata.
DVANAESTA POJAVA Hljestakov i Marija Antonovna.
Marija Antonovna: Ah!
Hljestakov: Od ega ste se tako uplaili, gospoice?
Marija Antonovna. Ne, misam se uplaila.
Hljestakov klanja se: Molim vas, gospoice, meni je vrlo prijatno to ste me smatrali za ovjeka koji... Usuiujem se da vas zapitam: kuda ste htjeli ii?
Marija Antonovna: Zapravo nikuda nisam ila.
Hljestakov: A zbog ega, na primjer, nikud ndste ili?
Marija Antonovna: Mislila sam da je ovdje, moda, moja mamica...    '
Hljestakov: Ne, ja bih htio da znam zbog ega nikud niste ili?
Marija Antonovna: Ja vam smetam. Vi ste bili zauzeti vanim polovima.
Hljestakov klanja se: Vae oi su ljepe nego vani ppsilovi... Vi mi nikako ne moete smetati; ni na koji naim ne moete; naprotiv, vi mi moete samo donijeti zadovoljstvo.
Marija Antonovna: Vi govorite po prijestoniki.
Hljestakov: Tako divnoj osobi kao to ste vi. SmirjemJi biti tako srean da vam ponudim stolicu? Ali ne, za vas nije stolica  za vas je prijesto.
Marija Antonovna: Zaista, ne znam. . , bilo bi tako potrebno da idem. Sjedne.
Hljestakov: Kako vam je diivna marama!
Marija Antonovna: Vi ste podsmjeva, samo bi se ismijavali s nama provincijalkama.
Hljestakov: Sto bih volio, gospoice, da sam vaa marama, pa da grlim va kao krin bijeli vrati ...
Marija Antonovna. Uopte ne razumijem o emu govorite: kakva marama .. . Kako je danas udno vrijeme.
Hljestakov: A vae usnice, gospoice, ljepe su nego svako vrijeme.
Marija Antonovna: Vi sve tako neto govorite. . . Ja bih vas zamolila da mi bolje napiete kakve stihove za album. Vi ih, svakako, znate mnogo.
Hljestakov: Za vas, gospoice, sve to god zaelite. Recite kakve stihove elite.
Marija Antonovna. Tako neke  lijepe, nove.
Hljestakov. Ma ta stihovi! Ja ih znam mnogo.
Marija Antonovna: Pa recite, kakve ete mi napisati?
Hljestakov: Sto da ih govorim, ja ih znam i onako.
Marija Antonovna: Ja ih jako volim...
Hljestakov: Imam ih mnogo svakojakih. No, molim vas, ako hoete ovo: O ti, to u tuzi uzalud na Boga rope, ovjece . .  I drugi ... sad ne mogu da ih se sjetim. Uostalom, sve je to nita. Bolje umjesto toga da vam iskaem svoju ljubav koja je od vaeg pogleda. . . Primie stolicu.
Marija Antonovna: Ljubav! Ja ne razumijem ljubav.. . nifcad nisam ni znala ta je to ljubav . . . Odmie stolicu.
Hljestakov primiui stolicu: Sto odmiete stolicu? Bie nam ljepe da sjedimo biizu jedno drugom.
Marija Antonovna odmiui se: Radi ega blizu? Svejedno je i daleko.
Hljestakov primiui se: A to daleko? Svejedno je i blizu.
Marija Antonovna odmiui se: emu to?
Hljestakov primiui se: Vama se to samo ini da je blizu; a vi zamislite da je daleko. Kafco bih ja bio srean, gospoice, kad bih vas mogao pritisnuti u svoj zagrljaj.
Marija Antonovna gleda kroz prozor: Sta je to tamo, fcao da je neto preletjelo? Svraka ih neka druga ptica?
Hljestakov Ijuhi je u rame i gleda kroz prozor: To' je svraka.
Marija Antonovna ustaje s negodovanjem: Ne, to je ve suvie ... Takva drskost...
Hljestakov zadravajui je: Oprositite, gospoice, to sam uoinio iz ljubavi, vjerujte iz ljubavi.
1 Prvi stihovi iz ode Lomonosova.
Marija Antonovna: Vi mene smatrate onako za provincijalfcu... Otima se da ode.
Hljestakov i dalje je zadravajui: Iz Ijubavi, vjerorjte iz ljubavi. Ja sam se samo bnako malo naalio, Marrja Antonovna, nemojte se ljutiti! Gotov sam na koljenima da vas molim za oprotenje. Pada na koljena. 'Oprostite md, oprostite. Eto vidite, kleim.
TRINAESTA POJAVA Preanji i Ana Andrejevna.
Ana Andrejevna spazivi Hljestakova na koljenima: Ah, kakav skandal!
Hljestakov diui se: Eh, doavola!
Ana Andrejevna erci: ta to zniai, gospoice? Kakve su to stvari?
Marija Antonovna: Ja, mamice . . .
Ana Andrejevna: Odlazi odavde, jesd li ula? Napolne, napolie, i da mi vie nisi iziazila na oi. Marija Atcmovna odlazi u suzama. Izvinite, ja sam, vidite, tako iznenaena . . .
Hljestakov u stranu: A i ova je isto tako privlaSna, vrlo lijepa. Baca se na koljena. Vidite, gospoo, ja sagorijevam od ljubavi.
Ana Andrejevna: Sta, vi kleite? Ah, ustanite, patos je ovdje prljav.
Hljestakov. Ne, na koljenima, saimo na koljenima.! Hou da znam ta mi je sueno: ivot ili smrt.
Ana Andrejevna: Ali dozvolite, ja jo ne naaumijem potpuno zniaenie vaih rijei. Ako se ne varam, vi iinite izjavu na raun moje keri.
Hljestakov: Ne, ja sam zaljubljen u vas. Moj ivot visi o koncu. Ako vi ne kruniete moju ljubav, onda ja nisam dostojan zemaljskog ivota. Sa plamenom u grudima molim vau ruku.
Ana Andrejevna: Ali dozvolite da vam primijetim: ja sam u neteu ruiku ... ja sam udata.
Hljestakov: To nije nita. Ljubav ne zna za razlike; i Karamzin je rekao: Zakoni osuuju:1 Ruku vau. ruku molim.
CETRNAESTA POJAVA Preanji i Marija Antonovna koja odjednom utrava.
Marija Antonovna: Momice, tatica je rekao da vi. . . Spazivi Hljestakova na koljenima, cikne. Ah, kakav skandai!
Ana Andrejevna: No, ta ti je? emu to? Zato? Kakva lakomislenost! Odjednom utroala kao oprljena maka. Sta je tu tako udnovato? ta ti je palo na pamet? Zbilja, kao kakvo trogodinje dijete. Ne izgleda, uopte ne izgleda da ima osamnaest godina. Ne znam kad e ti ve jednom biti paimetnija, kad e se ponaati onaka kako to dolifcuje dobro vaspitanoj djevojci; kad e znati ta su to pravila i sohdnost u lijepom ponaanjiu.
Marija Antonovna kroz suze: Bogami, mamice, nisam znala...
Ana Andrejevna: Kroz tvoju glavu vjeito duva neki ludi vjetar; to se ugleda na erke LjapkinaTjapkina. Sto na njih da se ugleda, ti ne treba na njih da gleda. Ima se ti na koga ugledati  pred tobom je tvoja mati. Eto kakve pnimjere treba da sliiedi.
Hljestakov hvatajui za ruku ker: Ana Andrejevna, nemojte se protiviti naoj  srei, blagoslovite istrajnu ljubav!
Ana Andrejevna sa zaprepaenjem: Dakle, vi ste nju? . . .
Hljestakov: Odluite: ivot ili smrt?
Ana Andrejevna: Eto vidi, budalo, eto vidi: zbog tebe, takvog ndtavila, gost je izvolio kleati; a ti naiednom utrala fcao luda. Pa, bogami, sad zaista i pored toga ne dam pristanak  ti ne zasluuje takvu sreu.
Marija Antonovna: Neu vde, mamice, bogami neu.
1 Izraz uzet  iz  prie  Ostrvo  Bornholm  ruskog  pisca  i  istoriara XIX vijeka, Karamzina.
PETNAESTA POJAVA
Predanji  naelnik, zadihan.
Naelnik: Vae prevashodstvo, nemorjte me upropaivati, nemojte me upiropaivati!
Hljestakov: Sta vam je?
Naelnik: Neki trgovci su se alili vaem prevashodtvu. Uvjeravam vas svojom au da ni polovima od onog to su govorili niie istina. Oni sami obmanjuju i varaju narod. Podoficirka vam je nalagala da sam je, toboe, ja iibao; lae bogami, lae. Ona se sama iibala.
Hljestakov: Neka podoficirka ide doavola  niie mi sad do nje!
Naelnik: Nemojte im vjerovati, nemoite im vjerovati! To su takvd laovi... evo ni ovoldko dijete im ne bi nita povjerovalo. Oni su ve i u cirjeloj varoi pozmati kao laovi. A to se tie pokvarenosti, usuujem se rei: to su takve hulje kakve se jo ni'su raale na svijetu.
Ana Andrejevna: Zna li ti kakve oasti nas udostoijava Ivan Aleksandrovic? Prosi ruku nae keri.
Naelnik: Kako, kako? . . . Ti si poludjela, draga moja! Nemojte se ljutiti, molim vas, vae prevashodstvo, ona je malo luckasta, takva joj je i mati bila.
Hljestakov: Da, ja zbilja prosiim ruku. Ja sam zaljubljen.
Naelnik: Ne mogu da vjerujem, vae prevashodstvo!
Ana Andrejevna: Pa kad ti kau!
Hljestakov: Ozbiljno vam kaem. .. Ja mogu poludjeti od ljubavi.
Naelnik: Ne smijem da vjerujem, nisam dostojian takve asti.
Hljestakov: Ako ne pristanete da date ruku Marije Antonovne, vrag e ga znati na ta sam ja spreman. ..
Naelnik: Ne mogu da vjerujem: vi se sigurno alite, vae prevashodstvo!
Ana Andrejevna: Ah, kakav je samo glupan! Pa kad ti kau.
Naelnik: Ne mogu da vjerujem.
Hljestakov: Dajte mi je, dajte! Ja sam odvaan ovjek, na sve sam gotov: kad se ubijem, vas e pod sud. .
Naelnik: Ah, Boe moj! Ja, bogami, ruisam kriv ni tijelom nd duom. Nemoite se Ijutiti! Izvolite raditi onako kako se vaoj milosti dopada! Meni se, vjerujte, sad u glavi.. . ni sam ne znam ta se deava. Positao sam takva budala kakva jo nikad ndsam bio.
Ana Andrejevna: No, pa blagoslovi!
Hljestakov prilazi s Marijom Antonovnom.
Naelnik: Neka vas Bog blagoslovi, a ja nisam kriv. Hljestakov se Ijubi s Marijom Antonovnom. Naelnik ih posmatra. Ma ta vraga, zbiija! Trlja oi. Ijube se. Ah, zbilja se ijube! Pravi mladoenja! Uzvikuje i podskakuje od radosti. Ej, Antone! Ej, naelnie, gle kako se sve okrenulo!
ESNAESTA POJAVA Predanji i Osip.
Osip: Kola su gotova.
Hljestakov: A, dobro .. . odmah u.
Naelnik: Sta? Vi putujete?
Hljestakov: Da, putujem.
Naelnik: A kad ete, to jest. Vi ste sami izvoijeli nagovijestiti u pogledu, 6ini mi se, svadbe?
Hljestakov: Pa to . . . Samo za trenutak. .. na jedan dan imorne stricu  bogat starac, a sutra u odmah natrag.
Naelnik: Ne smijem vas nikako zadravati u nadi za srean povratak.
Hljestakov: Razumije se, razumije se, ja u odmah. Zbogoim, Ijubavi moja.. . ne, prosto ne mogu da izrazim: Zbogom, duice! Ljubi joj ruku.
Naelnik: Nee li vam to trebati na putu? Vi ste, izgleda, izvoljeli oskudijevati u novcu?
Hljestakov: O ne, nato to? Malo promislivi. A, uostalom, molim vas.
Naelnik: Koliko elite?
Hljestakov: Pa eto, onda ste dali dvjesta, to jest ne dvjesta ve etiri stotine  neu da se koristim vaom pogrekom,  pa, molim vas, i sad toliko, da bude ravino osam stotina.
Naelnik: Odimah! Vadi iz novanika. Jo kao naroito, sve same nove novcate novanice.
Hljestakov: A, da. Uzima i promatra novanice. To je dobro. To je, vele, nova srea kad se dobiju nove novanice!
Naelnik: Sasvdm tako.
Hljestakov: Zbogom, Antone Antonoviou, vrlo ste me obavezali svojim gostaprimstvom! Priznajem iz sveg srca, nigdje ndje bio tako dobar doek. Zbogom, Ana Andrejevna! Zbogom, duice moja, Marija Antonovna! Izlazi.
Iza pozomice.
Glas Hljestakova: Zbogom, anele moje due, Marija Antonovna!
Glas naelnika: Kako vi to, putujete prostiim potanskim kolima?
Glas Hljestakova: Pa tako sam ve navikao. Glava me boli od federa.
Glas koijaa: S ..    ...   ...
Glas naelnika: Pa onda bar neim da se zastre; makar jednim dlimetom. Ako elite, ja u zapovjediti da se donese ilime?
Glas Hljestakova: Ne, zato? Nije potrebno; a, uostalom, neka donesu ilime.
Glas naelnika: Ej, Avdotja! Idi u sobu za ostavu, pa izvadi najljepi ilim, onaj s plavim poljem, persijski. Bre!
Glas koijaa: S ..    ...  ...
Glas naelnika: Kad zapovijedate da vas ekamo?
Glas Hljestakva: Sutra ili prekosutra.
Glas Osipov: A, to je aliin? Daj ga ovamo, metni ga evo ovako! A sad daj jo sijena sa ove strane.
Glas koijaa:  ..    ...  ...
Glas Osipov: Evo sa ove strane, ovamo! Jo! Dobro je. Dobro e biti! udara rukom po ilimu. Sad sjedite, vae blagorodije!
Glas Hljestakova: Zbogom, Antone Antonovicu.
Glas naelnika: Zbogom, vae prevashodstvo.
enski glasovi: Zbogom, Ivane Aleksandrovicu.
Glas  Hljestakova: Zbogom,  niamice.
Glas koijaa: E, hajde, ptiace!
Zvonce zvoni; zavjesa se sputa.
PETI IN
Ista soba.
PRVA POJAVA
Naelnik, Ana Andrejevna i Marija Antonovna.
Naelnik: ta je, Ana Adrejevna, a? Jesi ii mislila to o tome? Sto ti je bogat lov, udo jedno! Priznaj otvoreno: ni u sniu nisi sanjala  prosto od tamo neke naelnibovice, pa odjednom... eh, brate, s kakvim ai se avolom orodiia!
Ana Andrejevna: A, ne; ja sam to odavno znala. Za tebe je to oudno zaito to si ti prost ovjek i to bolje ljude nisi nikad vidio.
Naelnik: Pa i ja sam ti, draga moja, bolji ovjek. A stvarno, samo kad pomili, Ana Andrejevna, kiabve smo ti zvjerke sad postali ti i ja, a, Ana Andrejevna? Visoko smo poletjeli, avo da ga nosi! ekaj samo, sad u ja zapriti orbu svima junacima koji su podnosili molbe i albe! Hej, ko je tamo? Ulazi policajac. A, to si ti Ivane Karpoviou; pozovi mi, bratac, ovamo one trgovce. Sad u ja njih, pokvarenjaci jedni! Tako da se ale na mene! Gle ti, prokletih juda. ekajte vi malo, gplupii moji! Dosad sam vam samo perje upao, a odsad u i kou gulita. Popii mi sve one koji su dolazili da se ale na" mene, a prije svega ona piskarala, piskarala boja su im pisala molbe. I ofojavd svima, neka znaju kakvu je sreu Bog poslao naelniku, da svoju ker udaje ne za kakvog prostaka ve za takvog kakav jo nije postojao na svijetu, koji sve moe uraditi, sve, sve, sve! Objavi svima, svi neka znaju.
Vii cijelom narodu, udaraj u sva zvona, sto mu miuka! Kad je slava, nek' je slava. Policajac odlazi. Tako, dakle, Ana Andrejevna, a? ta emo sad mi, gdje emo ivjeti? Ovdje iti u Petrogradu?
Ana Andrejevna: Pa prirodno u Petrogradu. Otkud moemo ovdje ostati!
Naelnik: Pa, ako emo u Petrogradu, onda u Petrogradu; samo bilo bi lirjepo i ovdje. ta ti misli, ja smatram da e naelnitvo u tom sluaju otii doavola, a, Ana Andrejevna?
Ana Andrejevna: Pa prirodno, kakvo naelniitvo!
Naelnik. Pa, ovaj, ta ti misli, Ana Andrejevna, sad e se moi postii visok in, jer on ti je tamo na ravnoj nozi sa svima miinistrima i odlazi u dvor; i lijepo ti on moe izraditi takvo unapreenje da vremenom moe dospjeti i u generale. ta ti misli, Ana Andrejevna: moe li se dospjeti do generala?
Ana Andrejevna: Jo kako, naravno da moe.
Naelnik: A vrag ga nosio, slavno ti je to bili general! Stave ti kavaljeriju1 preka ramena. A kakvu je kavaljeriju Ijepe imati, Ana Andrejevna, crvenu ili plavu?
Ana Andrejevna: Pa, razumije se da je ljepe plavu.
Naelnik: E gle ti nje, ta bi ona htjela! Dobro je imaiti i crvenu. A zato bih ja elio da budem general! Zato to, kad se desi da poe nekud  ordonansi i autanti uvijek potre naprijed: Konje! A tamo na potanskim stanicama ne daju nikom, svi imaju da ekaju: svi ti titulami, kapetani i naelnici, a tebe ni brige! Hua negdje kod gubernatora, a tamo: stoj, naelnie! He, he, he! Zaceni se i da pukne od smijeha. Eto ti, brate, ta je privlano!
Ana Andrejevna: Tebi se sve tako neto grubo dopada. Ti treba da shvati da e biti potrebno potpuno da izmijenimo ivot, da tvoji poznanici nee biti tamo nekakav sudijanpsetar s kojim odlazi da lovi zeeve, ili Zemljanika; naprotiv, tvoji poznanici bie ljudi s najfinijim ponaanjem: grofovi i svi svjetski.. . Samo, pravo da ti kaem, ja se bojim za tebe: ti ponekad bubne tako neto to u otmjenom drutvu nee nikad uti.
Naelnik: Sta? Pa rije nikad ne ini zlo.
1 Lenta preko grudi, znak za odlikovanje.
Ana Andrejevna: Pa to je jo moglo biti dobro dok si bio naelmk; ali tamo je ivot savreno drukiji.
Naelnik: Da, tamo, vele, ima dvije vrste ribica: repuka i korjuka, a takve su da ti voda tee na usta im pones da jede.
Ana Andrejevna: Njemu samo da je ribe! Ja neu drukije nego da na dom bude prvi u prijestonici, i da mi u sobi bude takva ambra da se od mirisa ni uoi ne moe, i da se samo mora zamuriti oima, evo ovako Zamuri i mirie. Ah, kako je divno!
DRUGA POJAVA Preanji i trgovci.
Naelnik: A, zdravo, sokolii moji!
Trgovci klanjajui se: Dobro  zdravlje  elimo,  bauka!
Naelnik: Pa ta je, golubii, kako mi ivite? Kako ide trgovina? ta je, samovardije, ifte, alite se? Arhibeari, protobestije jedne, naduvenjaci prokleti, aiiite se? ta, mnogo uzeli? E, misle, sad e ga strpati u zatvor! . . . A znate li vi, trista vam avola, da ...
Ana Andrejevna: Ah, Boe moj, kaikve ti, Antoa, rijei izgovara!
Naelnik srdito: Ma nije meni sad do riiei! Znate li vi da se taj isti inovnik kome ste se vi alili eni sad mojom erkom ?ta, a, ta sad kaete? Odmah u vas. . . Varate narod. .. Kad vri liferacije za dravu, prevari je za sto hiIjada, podmetne joj trulu oju, a poslije joj pokloni dvadeset arina, i onda, ded da ti se za to i nagrada da.  Kad bi oini to znali, tako bi te . . . Samo puta trbuh naprijed. On je trgovac; njega nemoj da dira! Mi, veli, ni plemiima ne ustupamo! A plemi . . . ah ti, rugobo, plemi se ui naukama: ako ga u koli i tuku, to ine da bi on bolje znao. A ta ti? Od poetka se ui prevarama, i gazda te tue zato to ne umije dobro da vara. Jo balavac, ni Oena ne zna, a ve krade pri mjerenju, a oim otpusti trbuh i parama nabije depove, odmah se pravi vaan! Pih, oudna mi uda! Zato to naduva po esnaest samovara na dan, zato se pravi vaan. Pljujem ja na tvoju glavu i na tvojiu vanost!
Trgovci klanjajui se: Gprosti, Antone Antonoviu!
Naelnik: Zalite se? A ko ti je pomogao da prevari onda kad si gradio mosit i naraunao grae za dvadeset hirjada, dak je nije bilo ni za sto rubalja? Ja sam ti pomogao, bradati Jare. Zaboravio si to? Da sam te onda javio, mogao bih te i u Sibir otjerati. ta veli, a?
Jedan od trgovaca: Zgrijeili smo, Antone Antonovicu. Naveo nas je neastivi. Kunemo ti se da se vie neemo aliiti. Trai zadovoljenje kakvo god hoe, samo se nemoj ljutiti!
Naelnik: Nemoj se ljutiti! Sad mi, eto, pred noge pada. Zato? Zato to je moje preteglo, a da je samo malo bilo na tvojoj strani, ti bi me, ro jedna, u blato zgazio, i jo bi gredu odoizgo navalio.
Trgovci klanjajui se do Zemlje: Nemoj nas upropaavati, Antone Antonovitu.
Naelnik: Nemoj upropaavati! Sad: Nemoj nas upropaavati! A ta je bilo prije? Ja bih vas .. . Mahnuvi rukom. Samo, Bog da prosti! Nisam zlopamtilo; samo sad pazi, dr' se dobro! Ja ne dajem ker za nekog prostog plemia. Zato estitke da budu... razumije li? I da nisd pokuao da se izmigolji kakvom bilo osuenom ribom ili glavom eera! E, a sad, hajjd' zbogom!
Trgovci odlaze.
TRECA POJAVA
Preanji, Amos Fjodorovi, Artemije Filipovii, zatim Rastakovski.
Amos Fjodorovic jo s vrata: Moe li se vjerovati glasovima, Antonije Antonovdu? Snala vas velika srea.
Artemije Filipovi: Imam ast da vam estitam veliku sreu. Od srca sam se obradovao im sam 6uo! Prilazi ruci Ane Andrejevne. Ana Andrejevna! Prilazi ruci Marije Antonovne. Mardrja Antonovna!
Rastakovski ulazi: Antone Antonovdu, estitam! Da Bog poivi i vas i mladence, i dao vam mnogobrojno potomstvo, unuke i praunuke. Ana Andrejevna! Prilazei ruci Ane Andrejevne. Marija Antonovna!j Prilazi   ruci   Marije   Antonovne.
CETVRTA POJAVA
Predanji, Koropkin sa ienom, Ljuljukov.
Koropkin: Cast mi je estitati, Antone Antonoviu! Ana Andrejevna! Prilazi ruci Ane Andrejevne. Marija Antonovna Prilazi njenoj ruci.
Koropkinova ena: Od srca vam estitam novu sreu, Ana Andrejevna!
Ljuljukov: Cast md je estitati, Ana Andrejevna! Prilazi ruci a zatim, okrenuvi se gledaocima, cokne jezikom s izvjesnom drskou. Marija Antonovna, ast mi je da vam estitam. Prilazi njenoj ruci i okree se gledaocima sa istom drskou.
PETA POJAVA
Mnotvo gostiju u sjurtucima i frakovima prilaze najprije ruci Ane Andrejevne govorei: Ana Andrejevna!, a zatim Mariji Antonovnoj govorei: Marija Antonovna! Bopinski i bopinski proguraju se naprijed.
Bopinski: Cast mi je da vam estitam!
Dopinski: Aintone Antonoviu, oast mi je da vam estitam.
Bopinski: Neka je sa sreom.
Dopinski: Ana Andrenevna!
Bopinski: Ana Andrejevna!
Obojica prilaze istovremeno i sudaraju se glavama.
Dopinski: Marija Antonovna! Prilazi ruci. Cast mi je da vam estitam. Vi ete ivjeta u velikoj, velikoj srei, ii ete u zlatndm haijinama i jeete razne delikatesne supe i vrlo prijatno provoditi vrijeme.
Bopinski prekidajui ga: Marija Antonovna, ast mi je da vam estitam! Nek vam Bog da svako dobro, duikata i ovako malog sinia, evo ovalkvog pokazuje rukom, da ga moete i na dlan metnuti, da! A maldan e jednako vikati; ua, ua, ua!
ESTA POJAVA
Jo nekoliko gostiju koji prilaze rukama, Luka Luki sa ienom.
Luka Luki: ast mi je . . .
Zena Luke Lukia tri naprijed: Cestitam vam, Ana Amdrejevna! Ljube se. A ja se, bogami, tako obradovala; kau mi: Ana Andrejevna udaje ker  Ah, Boe moj, mislim u sebi, i tako sam se obradovala da sam rekla mom muu: uj, Dukice, gle 'kakva je srea stigla Anu Andrejevtniui ; E, mislim u sebi, hvala Bogu, i kaem mu: Ja sam tako ushiena da gorim od nestrpljenja da lino izjavim Ani Andrejevnoj . . .  Ah, Boe moj  mislim u sebi: Ana Andrejevna je ba oekivala dobru partiju za svoju erku, i sad eto takva sudbina: ispalo ba onako kako je eljela, i tako sam se obradovala, bogami, da nisam mogla ni govoriti. Plaem ti, plaem, prosto ridam .A Luka Lukic mi veli: to rida, Nastjenjka?  Lukice, velim, ni sama ne znam, eto suze same od sebe potokom teiku.
Naelnik: Gospodo, naipokorniie vas molim, sjedite! Hej, Mika, donesi jo koju stolicu!
Gosti sjedaju.
SEDMA POJAVA
Predanji, policijski pisar i policajci.
Policijski pisar: ast mi je da vam estitam, vae visokobiagorodije, i da poelim svaiku sreeu na mnogo godina. Naelnik: Hvala, hvala! Molim vas sjedite ,gospodo!
Gosti sjedaju
Amos Fjodorovic. Pa recite nam, molim vas, Antone Antonoviu, kako je sve to poelo i kakav je bio postepeni tok cijele stvari.
Naelnik: Tok cijele stvari je neobian: izvolio je sam lino zaprosita ruiku.
Ana Andrejevna: Vrlo utivo i na najfinijinain. Sve je govorio neobieno lijepo. Kae: Ja to, Ana Andrejevna, jedi
no iz potovanja prema vaim vrlinama. . . I tateo je divan, vaspitan oovjek, sa najblagorodnijim vrlinama ponaanja! Za mene, vjerujte rnd, Ana Andrejevna, za mene ivot ne znai nita; ja to sarno zato to cijenim vae rijetke vrline.
Marija Anton.oi;Tia: Ah, mamice, pa to je on meni govorio!
Ana Andrejevna: Prestani ve jednom, ti nita ne zna i u tue stvari se ne mijeaj! : Ja se, Ana Andrejevna, prosto iznenaujem .. . Takvim laskavim rijeima se rasipao.. . I kad sam mu htjela rei: Mi se ne smijemo nikako nadati takvoj asti, on je odmah pao na koljena i to na najblagorodniji nain: Ana Andrejevna, nemojte me dniti najnesrenijim ovjekom! Pristanite da odgovorite mojim osijeanjima, a ako ne pristanete, ja u smru zavriti svorj ivot!
Marija Antonovna: Bogami, mamice, to je on meni govorio.
Ana Andrejevna: Pa, ruaravno .. . bilo je i o tebi, ja to ne poriem.
Naelnik: I ak nas je tako uplaio: govordo da e se ubiti. Ubiu se, ubiu se!  veh.
Mnogi od gostiju: Ma ta kaete!
Amos Fjodorovi: Jesi li vidio!
Luka Luki: Eto, doista, sudbina je tako odredila.
Artemije Filipovi: Nije to sudbina, prijatelju, sudbina je  eurka: njegove zasluge su dovele do toga. U stranu. Takvog svinji uvijek sjekira pada u med!
Amos Fjodorovi: Pa, ovaj Antone Antanovicu, da vam prodam ono psetance o kome smo se pogaali.
Naelnik: Neu: nije mi sad do paadd.
Amos Fjodorovi: Pa, ako neete to, pogodiemo se za koje dnugo.
Koropkinova ena: Ah, Ana Andrejevna, kako se radujem vaoj srei, vi to ni zamisliti ne moete!
Koropkin: A gdje se sad, dozvolite da pitam, nalazi otmjeni gost? Cuo sam da je zbog neeg otputovao.
Naelnik: Da, otiao je na jedan dan nekim veoma vanim poslom.
Ana Andrejevna: Svom striou, da izmoli blagoslov.
Naelnik: Da izmoli blagoslov; ali e sutra... Kiha, svi uzvici Nazdravlje, slivaju se u jedan. Velika vam hvala! Ali e sutra natrag,.. Kiha.
Brujanje od pozdrava; jae od ostalih glasova uje se glas:
Policijskog pisara: Nazdravlje, vae visokoblagorodije!
Bopinskog: Sto godima i vreu dukata!
Dopinskog: Daj Boe, na mmogo godina!
Artemija Filipovia: Crk'o dabogda!
Koropkinove ene: avo te odnio!
Naelnik: Najpokornije zahvaljuijem! I ja vamra elim to isto.
Ana Andrejevna: Mi sad niamjeravamo u Petrogradu da ivimo. Jer ovdje je, mora se priznati, tafcav vazduh... isuvie seljaki! ... Mora se priznati velika neprijatnost. . . Eto i mog mu omdje dobie generalski in.
Naelnik: Da, priznajem, gospodo, ja, avo ga odnio, jako eliim da budem general.
Luka Lukic: Pa, daj Boe da postanete.
Rastakovski: Covjek ne moe, a Bog sve moe.
Amos Fjodorovic': Velikoj lai  velilka i plovidba.
Artemije Filipovi: Prema zaslugama i nagrada.
Amos Fjodorovi u stranu: Onda e tek pokazati ta vrijedi kad stvarno postane general! Eto kome e generalsfci in priliiti kao magarcu sedlo! Samo, brate, to je jo daleka pjesma. Ima tu i boijih od tebe, pa jo ndisu generali.
Artemije Filipovi u stranu: Gledaj ti njega, vrag ga odnio, ve se i u generale uvlai. A ta mu zna, moe ba i da postane general. On je dosta uvaen ako @a avo ne uzme. Okreui se k njemu. A onda, Antone Antonoviu, nemojte ni nas ssaboraviti.
Amos Fjodorovi: I ako se desi, na primjer, kakva potreba u poslu, nemorjte nas ostavljati bez zatite!
Koropkin: Iduce godine ja u povesti simia u prijestonieu, oa korist dravi, pa budite dobrd, ukaite mu svoju protekciju, budite sirotamu mjesto oca.
Naelnik: Ja sam sa svoje strasne gotov, gotov sam da se potrudim.
Ana Andrejevna: Ti si, Antoa, uvijek gotov da obea. Prije svega, ti nee imati vremena ni da miisli o tome. I ikako samo moe i zbog ega se optereivati takvim obeanjima?
Naelnik: Zato, duo moja?  Ponekad e se i moi.
Ana Andrejevna. Moi e se, razumije se, ali nee ti svakoj ui biti pokrovitelj . . .
Koropkinova ena: Jeste ld uli, kako ona govori o nama?
Gosti: Da, ona je uvijek bila takva; znam ja nju: posadi je za sto, ona e odmah i svoje noge . . .
OSMA POJAVA Preanji i potar, sav zadihan, s raspeaenim pismom u ruci.
Potar: udna stvar, gospodo! INovnik za koga smo drali da je revizor, nije bio revizor.
Svi: Kako niije revizor?
Potar: Uopte nije revizor  doznao sam to iz pisma...
Naelnik: Sta vi to, ta vi? Iz kakvog pisma?
Potar: Pa iz njegovog sopstvenog pisma. Donesu meni na potu jedno pismo. Pogledam na adresu i vidim: Potanska ulica. Odmah sam pretrnuo. No, mislim u sebi, sigurno je naao kakvu neispravnost u poti, pa izvjetava nalene vlasti. Uzmem ga i otpeatim.
Naelnik: Kako ste se vi? ...
Potar: Ni sam ne znam: neka natprirodna sila me navela. Bio sam ve ikurira pozvao da poaliem pismo tafetom, ali me obuzela takva radoznalost kakvu jo" nikad nisam osjeao. Ne mogu, ne mogu, prosto osjeam da ne mogu! Vue me, tako eto, vue! Na jedno uho, eto, ujem: Hej, ne otvaraj, propae kao niko; a na drugo, kao da mi nekd avo ape: Oitvaraj, otvaraj, otvaraj! i im sam pritdsnuo peat,  vatra odmah jurne po ilama, a kad sam otpeatio  krv mi se sledi, bogami sledi, i ruke drhte, i sve mi se simrklo pred oima.
Naelnik: A kako ste se vi usudili da otpeatite pismo jedne tako opunomoene linosti?
Potar: U tome i jeste stvar to on nijeam opunomoeni, ni linost!
Naelnik: Pa ta je on, po vaem miljenrju?
Potar: Ni ovo, ni ono; avo e ga znati ta je.
Naelnik vatreno: Kako to  ni ovo ni ono? Kako vi smijete njega nazivati ni ovim ni onim, i jo i avo ga zna im? Ja u vas u zatvor...
Potar: Ko? Vi?
Naelnik: Da, ja.
Potar: Mali ste vi za to.
Naelnik: Znate li vi da se on eni mojom erkom, da u ja sam biti velifci gospodin i da u vas otjerati u sam Sibir?
Potar: Eh, Antone Anitonoviu, kakav Sdbir! Daleko je Sibir. Nego bolje da vam ja proitam. Gospbdo, dopustite da vam proitam pismo!
Svi: itajte, itajte!
Potar ita: Hitam da ti javim, dragi Trjapikine, kakva se uda deavaju sa mnom. Na putu me je jedan pieadiiski kapetan sasvim opeljeio na kartama, tako da me je kafedija htio ye strpati u zatvor zbog duga. Kad odjednom, zbog moje petrogradske fizionomije i odijela, itava varo poe me smatrati za generalgubematora. I sad stanujem kod naelnika, ivim ti veselo, udvaram se naeelndkovoj eni i erci, samo jo ne znam s kojom da ponem; ali mdsldm najprije s mamom, zato to je ona, izgleda, voljna odmah da ti uini svaku uslugu. Sjea li se kako smo se ja i ti patili, ruavali pa nisnao plaald, i kako me je jedanput poslastioar epao za jaku zbog toga to smo pojeli piroke na raun naeg pokojnog djede? Sad je sasvim druga stvar. Ovdje mi svi daju u zajam koliko god elim. Gudo jedno koliko su to originalni ljudi. Ti bi pukao od smijeha. Ja znam, ti pie lanke, pa stavi ih u svoje spise. Prvo: naelnik je glup kao sivonja ...
Naelnik: Ne moe biti. To ne stoji tamo.
Potar pokazuje pismo: Ewo, iitajte sami.
Naelnik ita: Kao sivonja. Ne moe biti! To ste vi sami napisali.
Potar: Kako bih ja mogao napisati tako neto.
Artemije Filipovi: Oitagte!
Luka Luki: Citajte!
Potar nastavljajui itanje: Naelnik je glup kao slvonja...
Naelnik: O, doavola, zar je potrebno i da se ponavlja! Kao da to tamo ne stoji i bez toga.
Potar nastavljajui itanje: Hm ... hm .. . hm ... hm ... sivonja Potar je isto tako dobar ovjek... Prestajui o ita. E, ovdje je i o meni rekao neto neuljudno.
Naelnik: Ne, itajte!
Potar: Ma nato? ...
Naelnik: Ne, doavola, kad se ita nek se ita! itajte sve!
Artemije Filipovi: Dozvolite, ja ou proitati Stavlja naoare i ita. Potar je, ni uzmi ni ostavi, pravi Mihajev, posluiteli u naem odjeljenju; mora biti da takoer, podlac, pije ljutu.
Potar gledaocima: E, to je ba jedan pokvaren deran kog bi trebaio iibati, i nita vie!
Artemije Filipovi nastavljajui itanje: Nadzornik sirotita . . . i.. . i... i. .. Muca.
Koropkin: A to ste stali?
Artemije Filipovi: Pa nije itak rukopis .. . uostalom, vidi se da je on neka hulja.
Koropkin: Dajte meni! Ja imam, mislim, bolje oi. Uzima pismo.
Artemije Filipovi ne putajui pismo: Ne, to mjesto se moe preskoiti, a dalje je ve razgovijetno.
Koropkin: Ma, dajte samo, ja ve znam.
Artemije Filipovi: Ako je da se proita, prooitau ja i sam; dalje je, zaista, sve razgovijetno.
Potar: Ne, itajte sve! I prije je sve itano.
Svi: Podajte, Artemije Pilipoviu, podajte pismo. Koropkinu. Citajte.
Artemije Filipovi: Odmah. Daje pismo: Dopustite, evo . . . Zaklanja prstom. Evo ovdje dtajte.
Svi prilaze k njemu.
Potar: Citajte, itajte, gluposti, sve itajte!
Koropkin ita: Nadzornik sirotita, Zemljanika, prava je svintja s kapicom.
Artemije Filipovi gledaocima: Nije ni duhovito: Svdnja u kapioi! Otkud svinja s kapicom?
Koropkin nastavljajui itanje: Skolski nadzornik sav zaudara na crni luk.
Luka Lukic gledaocima: Bogami, crni luk ndkad ni u usta nisam uzeo!
Amos Fjodorovi u stranu: Hvala Bogu, kad bar o meni nema nita.
Koropkin ita: Sudija ...
Amos Fjodorovi: Eto ti sad!... Glasno. Gospodo, ja mislim da je pismo dugako. Pa i ta ima u njemu: ta lupetanja da se itaju.
Luka Luki: Ne!
Potar: Ne, citaite!
Artemije Filipovi: Ne, itajte samo!
Koropkin nastavlja: Sudija IijapkinTjapkm je prvoga reda moveton1. . . Zastaje. Mora foiti da je francuslka rdje.
Amos Fjodorovi: A avo e ga znsati ta znai! Bie jo dobro ako znai samo lopov, ali moe bitd da znai jo i neto gore.
Koropkin nastavlja itanje: A uostalom, sve su to ljudi gostoljubivi i dobroduni. Zbogom, dragi Trjapiokime. I ja sam, ugledajui se na tebe, hou da se bavini literaturom. Dosadno je, brate, ivjeti ovatoo; hoe ti se najzad duevne hrane. Vidim, zbilja, treba se baviti neim visokim. Pii mi u Saratovsku guberniju, a odande u selo Potkatilovku. Prevre pismo i ita adresu. Njegovom blagorodiju, milostivom gospodinu, Ivanu Vasiljeviu, Trjapikinu, Petrograd, Potanska uhca, kua br. 97, kroz dvorite, trei sprat, desno.
Jedna od gospoa: Kako neoekivand reprimand!
Naelnik: E, kad me zakla, ba me zakla! Ubirjen sam, ubijen, sasvim sam ubijen. Nita ne vidim. Vidim samo nekakve svinjske njuke mjesto lica, i vie nita.. . Vratiti, vratiti ga! Mae rukom.
Potar: Makako vratiti! Kao za pakost, naredio sam nadzomiku da mu da najbolju trojku, a avo me natjerao da mu dam naredbu i za sve ostale potanske stanice.
Koropkinova ena: No zaista, ovo je bespirimjerna konfuzija!
Amos Fjodorovi: Ma, avo ga odnio, gospodo, on je uzeo od mene trdsta rubalja u zajam.
Artemije Filipovi: Od mene takoe trista rubalg'a.
Potar uzdie: Oh, i od mene trista rubalja.
Bopinski: Od mene i Petra Ivanovia ezdeset i pet u asdgnatama. Da.
Amos Fjodorovi: u nedoumici iri ruke. Kako smo se, gospodo, mogli tako prevariti?
1 Francuski mauvaiston  rav ton, ravo vaspitan ovjek.
Naelnik udara se po elu: Kafco ja, stara budala, da se prevarim? Izgubio sam pamet, glupi magarac!... Trideset godina sam u slubi; ni jedan trgovac ni preduzima me nije mogao prevariti: ja sam nadvaravao varalice nad varalicama; ja sam prevario takve protuve i varalice koji bi pokrali cio svijet. Prevario sam tri gubematora!... ta gubernatore! mahnuvi rukom ne treba ni govoriti o gubernatorima...
Ana Andrejevna: Ali to ne moe biti, Antoa: on se vjerio s Maenjkom...
Naelnik Ijutito: Vjerio se! Vjerdo se, rotkve strugane!
Sta mi dolazd na od s tom vjeridbom!... Van sebe od bijesa.
Evo gledajte, gledajte, cio svijet, svi hriani, svi gledajte kako
je naoelnik namagaroen! Svi treba da mu kau, starom podlacu,
da je budala, budala!  Prijeti  pesnicom  samom  sebi.  Eh, ti
sivonjo! Jedan dronjak, jednu krpu drao si za visoku linost!
Eno, on sad juri i zveka zvoncadi odjekuje po cijelom putu!
Raznijee ti bruku po cijelom sVijetu; i to je jo malo to e
sluiti za podsmijeh, nego e se jo nai neko piskaralo, kra
balo, pa e te i u komediju staviti. To je ono to me vrijea!
Ni in ni zvanje nee potedjeti, i svi e se ceriti i tapati. e
mu se smijete? Sami sebi se smijete!... Eh vi!... Udara od
bijesa nogom o pod. Ja bih sva ta krabala, uh, piskarala, libe
rale proklete, vraje sjeme, sve bih vas zajedno vezao, sve bih
vas u prah samljeo, pa bih vas bacio avolu u kapu kao po
stavu!.. . Prijeti pesnicom i udara potpeticom o pod. Poslije
kratkog utanja. Jo ,ne mogu da doem k sebi. To je ba, to
kau, ako Bog hoe nekog da kazni, najprije mu uzme parnet.
A ta je samo na tom vjetropinu bdlo shno revdzoru? Niega
nije bilo! Nije bilo slinoga ni koliko crno ispod nokta, a svi
odjednom: revizor, revizor! I ko je to prvi pronio glas da je
on revizor? Odgovarajte!
Artemije Filipovi irei ruke: Kako se to dogodilo, ja ne bih mogao objasniti pa da me ovjek ubije. Kao da nam je neka magla pamet pomutila i avo nas pomeo.
Amos Fjodorovi: Pa ko je pronio? Evo ko je pronio: ovi junaci! Pokazuje na Dopinskog i Bopinskog.
Bopinski: Bogami, nisam ja. Ni pomislio Hisam ...
Dopinski: Ja nisam nita, uopte nita...
Artemije Filipovi: Zaista, vi ste!
Luka Luki: Razumije se. Dotrali iz gostionice kao ludi: Doao je, doao, i nita ne plaa... Nali veliku zvgerku.
Naelnik: Naravno, vi ste! Spletkaroi varoski, laovi prokleti!
Artemije Filipovi: avo da vas nosi s vaim revizorom i priama.
Naelnik: Samo trkarate po varoi i zhunjurjete siviijet, egrtaijke jedne, samo spletkarite, svrake jedne kusave!
Amos Fjodorovi: Blebetue proklete!
Luka Luki: Supljoglavci jedni!
Artemije Filipovic: Balonje jedne!
Svi ih opkoljavaju.
Bopinski: Bogami, nisam to ja, to je Petar Ivanovi. Dopinski: E, ne, Petre Ivanoviu, nego ste vi prvi ovaj ... Bopinski: A ba nisam ja, vi ste bili prvi.
POSLJEDNJA POJAVA
Preanji i andarm.
andarm: inovnik koji je po carevoj naredbi doao iz Petrograda poziva vas da odmah doete k njemu. On je odsjeo u gostionici.
Izgovorene, riiei poraavaju sve kao grom. Uzvik zaprepaenja izlijee
iz usta   ena. u isti mah   cijela   grupa,    odjednom   izmijenivi    poloaj.
ostaje kao skamenjena.
NIJEMA SCENA
Naelnik stoji u sredini kao kakav stub, rairenih ruku i glave zabaene unazad. S desne strane su mu ena i ki, pokretom tijela upravljenim prema njemu; iza njih je potar, koji se pretvorio u znak pitanja, okrenut gledaocima; iza njega je Luka Luki, sav izgubljen, najnevinijeg izgleda; iza njega, u samom kraju pozornice, stoje tri dame, goe, naslonjene jedna na drugu, vrlo ironinog izraza lica, to se odnosi direktno na naelnikovu porodicu. Lijevo od naelnika su: Zemljanika, koji je nag
nuo glavu malo u stranu, kao da neto oslukuje; iza njega je sudija rairenih ruku, unuo skoro do zemlje i nainio takav pokret ustima kao da hoe da zazvidi ili da kae: Eto ti, babo, crni petak! Iza njega je Koropkin, koji se okrenuo gledaocima, poluzatvorenog oka pokasno namiguje na naelnika, s pokretima ruku uperenih jedne na druge, otvorenih usta i izbeenih oiju. Ostali gosti stoje prosto kao stubovi. Skamenjena grupa ostaje u takvom poloaju skoro minut i po. Zavjesa se sputa.               .
